Veganstvo mi je donijelo neopisivi osjećaj olakšanja kad vidim druge da jedu meso

Neki vegani kažu da osjećaju gađenje kad danas vide ljude kako jedu ili pripremaju proizvode od životinjskog mesa. Osobno nemam taj osjećaj, a i mislim da bi bilo licemjerno da se sad prenemažem nakon što sam godinama jeo to što bi danas trebalo biti predmet mog gađenja.

Pretpostavljam da je kod mene godinama podsvjesno tinjala spoznaja otkud mesni proizvodi dolaze i na koji način nastaju, a kako sam često kuhao, nisam poput nekih bio odvojen od dodira sa sirovim mišićnim tkivom i organima.

Također, nikad nisam niti bio zainteresiran za prava životinja, niti me zanimalo veganstvo, nisam čitao članke ili pratio akcije Prijatelja životinja. Jednostavno sam jednog dana u svojoj kuhinji krenuo rezati svinjski file i pomislio “ja ovo više ne mogu”. Bacio sam meso u smeće i od tada ga nisam okusio.

Ostao sam još neko vrijeme u iluziji da mogu biti vegetarijanac, ali takva vrsta prehrane mi je prvo naškodila zdravlju, a onda mi se potpuno zgadila. Na kraju sam shvatio da se moram riješiti i toga. Opet, ne razmišljajući previše o tome kako žive nesilice u kavezima i kako to da krava daje mlijeko stalno, a žena ima mlijeko samo nakon poroda (ne daje stalno, to je varka mliječne industrije – kravama se telad oduzima i kolje, a one nastavljaju davati mlijeko, doznao sam kasnije).

Najsmješnije od svega, u tom trenutku sam poznavao samo jednu veganku, dragu osobu s kojom sam nekad išao u školu, ali se doslovno viđamo jednom u deset godina. Bio sam poput nekog čudaka u malom selu prije pedeset godina, koji je otkrio neki sofisticirani gradski hobi, a suseljani se sada čude prvom hipiju u svom kraju.

U međuvremenu sam upoznao mnoge sjajne vegane, educirao se o moralnim, ekološkim i drugim argumentima u prilog veganstva nakon što sam već bio obraćen, pa na kraju pokušao s ovim webom vidjeti može li se takav način života pretvoriti i u biznis.

Ono što sam shvatio nakon nekog vremena, a trebalo je dosta dugo da to ispliva iz podsvjesti, i da primijetim kako sam se već deseti put zatekao s istom mišlju, je ogroman osjećaj olakšanja. Kad god vidim ljude kako u trgovini kupuju meso, izlaze s hamburgerima iz McDonaldsa, ulaze u ribarnicu, moja prva misao je koliko sam sretan što ne moram to više raditi.

Ne mogu objasniti taj osjećaj, svatko bi očekivao bar neki stupanj žaljenja za okusima kojih se vegani odriču, neki vegani i priznaju da im nedostaje nešto, najčešće sir. Mogu špekulirati o tome – u dubini svi znaju otkud meso dolazi. Svaka osoba koja ima kognitivne sposobnosti u mogućnosti je doći do racionalnog zaključka da je netko morao ubiti kako bi njoj na tanjur stigao odrezak. Ali to potiskuje, ponajviše iz razloga što su u svijet koji jede životinje uvedeni kao dijete – djeca odrasla u obiteljima zlostavljača misle da je to normalan svijet, kako ne bi onda sva ostala djeca smatrala da je jedenje mesa normalno.

To dijete raste, obrazuje se, postaje odrasla osoba, ali i dalje jede meso. Međutim, činjenica otkud je meso došlo je i dalje tu negdje. Kod nekih od nas jednog dana ta opna pukne i racionalna spoznaja o podrijetlu mesa se prvi put sudari s našim oruđima za etičko i emocionalno tumačenje svijeta. Tu nastaju vegani.

I to je razlog zbog kojeg ja danas osjećam olakšanje kad vidim one koji su još uvijek u iluziji da je jedenje mesa ispravno. Mnogi će mi tu sugerirati da pokažem malo više empatije, ali ja sam jednostavno toliko sretan što više ne trujem svoj okoliš, svoje tijelo i svoj duh nečim dozlaboga prljavim i pogrešnim. I želim pomoći drugima da krenu na taj put. Zato i postoji fresh.hr.