Namjerno u naslovu piše “kad saznaju”, a ne “kad kažem” da ne jedem meso, jer ne idem okolo i priopćavam tu činjenicu svima oko sebe, kako je uvriježena predrasuda kod nas. Moj izbor prehrane je moja osobna stvar i tako ju tretiram, ali naravno, tijekom razgovora ili druženja činjenica o ne jedenju mesa dođe na vidjelo. A zatim dođu pitanja.
Nema glupih pitanja. Stvarno vjerujem u to. No osim ako ste dijete ili baš nemate pristup Internetu te baš ne morate, nemojte pitati ova tri pitanja svoje prijatelje vegetarijance. Zamislite kako bi vama bilo da svaki put kad kažete određenu činjenicu o sebi čujete jedno te iste komentare.
1. Što vegani jedu?
Vjerojatno svi znaju da vegani ne jedu meso. I tu priča stane. Zapravo u glavama većine mesojeda oni jedu povrće i voće. I to krumpir, zelenu salatu i rajčice pretežno. Od voća banane i jabuke. I tijesto! Jedu tjesteninu i kruh. Dakle, to je to, malo zelene salate, kriška kruha i banana za desert, jel tako? E pa nije!
Ne mogu odgovoriti komplicirano pa evo jednostavno popis (samo) nekih stvari koje vegani jedu: soja, seitan, tofu, tempeh, kvinoja, amarant, slanutak, leća, kus kus, bulgur…
Što? Da i to je hrana i to jako fina hrana. Probajte ako ste u prilici.
2. Znaš li da su i biljke žive?
Šok i nevjerica, nisam znala! Nemojte počinjati priču o tome kako i biljke imaju osjećaje i što mislimo o tome. Mnogi od nas zapravo i nisu odbacili meso iz velike empatije prema životinjama nego su jednostavno slušali zov/glas/potrebu svoga tijela koje im je u nekom trenutku reklo kako meso više nije baš neka opcija za prehranu.
Nikad nisam jela previše mesa, većinom piletinu i ponekad ćevapčiće. I onda jednog dana prije desetak godina došlo mi je – prestat ću jesti meso. Naravno, nije mi ugodna ni činjenica o mučenju i uzgoju životinja u kavezima, ali nije to bio moj primarni okidač nego neki unutarnji poriv.
Nekoliko mjeseci nakon što sam prestala jesti meso, saznala sam i da imam endometriozu, stanje za koje se preporučuje smanjeni unos mesa ili prestanak unosa istog. Ma tko bi rekao, tijelo je i samo već znalo, samo ga je trebalo slušati. Slušajte svoje tijelo.
3. Ja se nikad ne bih odrekao/la mesa!
Ova rečenica se uvijek pojavi vrlo brzo nakon početka razgovora o veganstvu. Znate što? I ne morate se odreći mesa. Nikad to ne spominjem, nikad ne natuknem kako je jedenje mesa loše, nikad ne branim jedenje mesa u mojoj blizini. Dapače, i sama ponekad pripremam meso za svog partnera koji je svejed. I dok će me se sad neki odreći, jednostavno vjerujem u izbor. Jednog dana kad ću imati djecu i njima namjeravam pripremiti meso ako će to željeti. No isto tako im namjeravam servirati i seitan i hrpetine povrća.
Moja poanta je da smo često mi ti koji slušamo o dobrobitima mesa, a ne oni koji propovijedamo bezmesni život. Različitosti su nam strane, ali samo dok ih ne upoznamo. Zato drugi puta kad čujete da netko ne jede meso, nemojte krenuti s ovim klišejima nego pitajte recimo nešto poput “čula sam da je seitan stvarno fin” ili “volio bih probati popečke od soje i slanutka” i gledajte kako vam se otvara jedan novi svijet, a možda dobijete i besplatni obrok.
