Prijatelji životinja reagirali su na slučaj kanadske aktivistice kojoj prijeti zatvor jer je pokazala samilost prema žednim životinjama. Anita Krajnc optužena je jer je napojila vodom svinje u transportu:
U svjetskim i domaćim medijima prethodnih dana odjeknula je vijest o kanadskoj aktivistici Aniti Kranjc kojoj prijeti 10 godina zatvora te novčana kazna od oko 35 tisuća kuna zato što je dala vodu dehidriranim svinjama u prikolici, na putu prema klaonici. Vlasnik svinja podignuo je protiv nje tužbu tvrdeći da je svinjama dala ”nepoznatu tekućinu” i time ugrozila javno zdravlje.
Ovaj degutantan slučaj prokazuje svu moralnu nakaznost i teško licemjerje mesne industrije.
Kao udruga za prava životinja, želimo istaknuti nekoliko ključnih činjenica.
U tisku se navodi da je vlasnik dotičnih svinja, Van Boekel, pravdajući se, izjavio da se prema njegovim svinjama postupa etički i u skladu sa svim standardima i zakonskim regulacijama. Ono što nam Van Boekel ne govori je sljedeće: u gotovo cijelome svijetu, zakonske regulacije i propisi, kada se radi o životinjama, uglavnom nemaju nikakve veze s etičkim postupanjem, a prehrambeni standardi nemaju, kako je to već mnogo puta dokazano, nikakve podloge u brizi za javno zdravlje. No njegova izjava povlači paralelu između djelovanja u skladu s propisima i instantnog postizanja etičnosti, što nije slučaj.
Propisi i zakoni na koje se birokrat i kapitalist Van Boekel poziva dopuštaju uzgoj životinja u stravičnim mukama, boli i prljavštini. Oni odobravaju cjeloživotno zatočenje životinja u kavezima toliko malima da je u njima nemoguće kretati se, od čega im, naravno, stradaju mišići. Ti zakoni dopuštaju rezanje životinjama dijelova tijela poput genitalija, nosova, ušiju, repova itd., bez uporabe ikakve anestezije jer to nije isplativo. Ti zakoni dopuštaju vlasnicima da bolesne životinje jednostavno ne liječe radi uštede, tako da mnoge od životinja na farmama provedu cijeli svoj kratki život sa slomljenim i nezaraslim kostima i otvorenim ranama. Ti zakoni dopuštaju toliko prekomjerno iskorištavanje životinja za mlijeko i jaja da im nakon samo nekoliko godina cijeli organizam doživi potpuni kolaps zbog iscrpljenosti zaliha nutrijenata, pucaju im kosti, otkazuju organi, a one ostare i po pet puta ranije nego u normalnim uvjetima.
Ti isti “etični” zakoni dopuštaju prakse poput mljevenja živih i tek rođenih pilića u strojevima za mljevenje mesa, gušenje životinja u vrećama, premlaćivanja, zlostavljanja i teške ozljede u transportu, namjerno uskraćivanje hrane i vode i povišenje razina stresa u životinja, gotovo nikakve kontrole postupka omamljivanja životinja prije samoga klanja, zbog čega je velik broj životinja potpuno pri svijesti dok im se čupa utroba, dok im se režu udovi, dok ih se kuha žive ili im se guli koža… Sve je ovo u nekoj mjeri zakonski dopušteno u većini zemalja svijeta.
Pozivati se na zakone kada se radi o etičnom postupanju prema životinjama vrijeđanje je inteligencije prosječno informiranog i prosječno inteligentnog čovjeka. Zakoni nisu ništa više od kompromisa koji služe društvu za održavanje statusa quo, gdje se promjene od ustaljenih normi, i onda kada su to promjene nabolje, svjesno izbjegavaju i kažnjavaju. Pridavati zakonima neku suštinsku etičnost isto je kao i pridavati smisao za etička pitanja bezumnome stroju.
Također, ti isti prehrambeni propisi na koje se Van Boekel poziva smatraju potpuno regularnom prisutnost štetnih i kancerogenih tvari u ljudskoj hrani. Potiče se na konzumaciju mesa koje je dokazano kancerogeno i puno kolesterola koji razara krvožilni sustav, a životinje na farmama pumpaju hormonima, antibioticima, pesticidima, GMO-hranom i drugim industrijskim otrovima. Svi ti sastojci konzumiranjem životinjskih proizvoda završavaju u ljudskim organizmima, čineći ih sve bolesnijima. Najfascinantnije od svega je da ništa od ovoga nije ni javna tajna. Informacije i dokazi o takvom postupanju masovno su dostupni svakom zainteresiranom pojedincu. Pa ipak, zakoni i propisi ne nalaze ništa sporno u takvom postupanju. Da i ne spominjemo enormnu štetu koju industrijski uzgoj životinja čini ekološkom sustavu planeta.
I nakon svih tih javno poznatih činjenica Van Boekel izjavljuje da svi imaju pravo mišljenja, kao i pravo na postupanje u skladu s njima dokle god se ne šteti nikome drugome. Pritom Van Boekelovo postupanje šteti svima, zajednici u cjelini, šteti ekološkom sustavu planeta, šteti zdravlju njegovih potrošača i najviše šteti samim životinjama za većinu kojih bi vjerojatno bila veća milost ubiti ih na licu mjesta, nego pustiti ih u neki od njegovih proizvodnih pogona. Pa ipak, Van Boekel smatra da ima pravo na svoje razorno postupanje, dok je pomoći životinji koja pati potpuno neprihvatljivo jer mu je to usporilo isporuku nove pošiljke u klaonicu. Ako je bio toliko (licemjerno) zabrinut za sigurnost javnoga zdravlja, trebao je nakon incidenta dati uzorak vode na testiranje i prihvatiti punu odgovornost za klevetu, kao i platiti sudske troškove ako se pokaže da u vodi nije bilo stranih i otrovnih tvari.
Vrijeme je da se ljudi probude i da prestanu vjerovati u definicije ispravnog i neispravnog dokle god ih nameću kapitalisti koji uime profita ugrožavaju javno zdravlje, planetu te muče i masakriraju životinje.
Pokret za prava životinja svakodnevno raste, a time i otpor onih koji žele da životinje ostanu predmeti. Ključno je da svi građani postanu aktivisti jer to se tiče svih nas, tiče se živih bića i ako želimo svijet bez robova, nasilja i ugnjetavanja, naše suosjećanje trebamo proširiti i na životinje. Nadamo se da će ovaj šokantan događaj potaknuti mnoge da se aktiviraju, mijenjaju svoje navike i propituju današnju situaciju u kojoj se nalaze životinje, kao i postojanje nevjerojatnih zakona po kojima su krivi ne oni koji muče životinje nego oni koji ukazuju na njihovu patnju. Otvorimo oči i reagirajmo na nepravdu i ne zaboravimo na suštinu ove priče, a to su životinje koje pate od rođenja do nasilne smrti, a njihovo zlostavljanje je legalizirano i zaštićeno.
