Kako će nestati mesna industrija: ekonomski pogled na veganstvo

Jednog dana, ne daleko od današnjeg, neke lokalne jurisdikcije, vjerojatno u Kaliforniji ili Coloradu, postat će prve u svijetu koje će zabraniti uzgoj životinja za meso na svom području. Od tada, do zabrane prodaje mesnih proizvoda, ili njenog strogog ograničenja, neće proći puno – presedani već postoje u SAD-u. Bit će to vjerojatno iste lokalne jedinice samouprave koje danas ne dopuštaju uzgoj životinja radi krzna. Također, mnogi okruzi danas ne dopuštaju prodaju alkohola na svom području, i istim pravnim mehanizmima moći će se zabraniti i prodaja mesa. Bit će to početak kraja iskorištavanja životinja za hranu.

Prije toga, morat će se dogoditi dvije stvari: dovoljan broj ljudi morat će usvojiti veganstvo ili vegetarijanstvo kao način života da bi takvi prijedlozi prošli na referendumima, i morat će se slomiti moć mesne industrije. Zakoni ekonomije nam kažu da su te dvije stvari usko povezane.

Ekonomski pogled na veganstvo

Živimo u vrijeme kad će broj vegana i vegetarijanaca u razvijenim zemljama početi prelaziti stopu od 10 posto. U Italiji ih je danas oko šest posto, polovica od 4,6 milijuna su vegani. U Izraelu je 6 posto vegana i 3 posto vegetarijanaca. U SAD-u je 2007. bilo oko 8 milijuna vegana i vegetarijanaca, danas ih je dvostruko više, 16 milijuna, a čak polovicu čine vegani. Na žalost, posljednji podatak koji imamo za Hrvatsku je onaj iz 2007., kad je vegetarijanaca i vegana bilo oko 160 tisuća. Vjerojatno ih je danas mnogo više i hitno trebamo novu relevantnu anketu.

U ekonomskom smislu, porast broja vegana i vegetarijanaca znači dvije stvari: pad ekonomske moći mesne industrije, te rast tržišta prerađene veganske hrane (jer budimo iskreni, mnogi će radije kupiti gotov veganski hamburger nego uzgajati vlastite klice kod kuće).

Izgubljenim kupcima mesne industrije trebamo dodati i sve veći broj onih koji ne jedu crveno meso zbog zdravstvenih razloga, onih koji jedu samo ribu, ali ne i meso kopnenih životinja, one koji reduciraju potrošnju mesa na tjednoj razini, bilo uvođenjem bezmesnih dana, ili ograničavanjem upotrebe mesa na jedan obrok dnevno. Zbog sve više informacija o štetnosti mesa za okoliš i ljudsko zdravlje, broj takvih ljudi raste, čak i ako nijedan od njih nije motiviran suosjećanjem prema patnji.

Kako će potražnja za mesom padati, proizvođači će biti pod dvojakim pritiskom – zbog manjeg obujma potrošnje smanjivat će im se utjecaj na dobavljače sirovina, poput kukuruza i soje, a istodobno će neizbježni rast cijena mesa činiti meso još neprivlačnijom opcijom za potrošače.

Bit će tu još raznih marketinških pokušaja pravdanja viših cijena mesa, tvrdnji o humanom uzgoju i još humanijem klanju, ali industrija koja jednom zbog drastične promjene okruženja padne u negativnu spiralu pred sobom ima samo teška vremena. Kako će ciklus dalje ići je predvidivo: još više cijene, zbog kojih potražnja pada, pa su dobavljači prisiljeni podići cijenu i tako u krug.

Kopnjenjem mesne industrije, dio velikih i dobro ustrojenih prehrambenih kompanija preusmjerit će se na druge branše. Umjesto da svoja polja soje koriste za proizvodnju krmiva, radit će tofu, tempeh i razne prerađevine od soje za ljudsku prehranu, koji će sada biti sve unosniji zbog rasta potražnje. Vjerujte da već sada mnogi od njih razmišljaju o takvim planovima B i detaljno ih razrađuju.

Kad netko od velikih odluči preći granicu, očekujte velike edukacijske kampanje koje će ljude podučavati kako koristiti nemesne komercijalne proizvode u prehrani umjesto mesa.

Ako vam sve to izgleda utopijski i nedostižno, pokušajte o jedenju ili nejedenju mesa razmišljati hladno, kao o samo još jednom društvenom trendu. Na trenutak zanemarite emocionalnu komponentu, nego se prepustite misaonom eksperimentu.

Gdje su nestali šeširi

Nedavno sam se zapitao, zašto ljudi više ne nose šešire? Ako se sjetite bilo kojeg starijeg, crno-bijelog, filma, i muškarci i žene pod normalno imaju pokrivala za glavu u svakoj sceni na otvorenom. I to ne pričam o vesternima, nego o tad suvremenim filmovima, onima koji se događaju tridesetih i četrdesetih, kad su i snimani. Uzmite bilo koju masovnu fotografiju staru više od 80 godina, apsolutni svi na njoj imaju pokrivalo na glavi.

Upitao sam neke starije ljude što misle o tome i površno to istražio na internetu. Uobičajeni odgovor je bio da je američki predsjednik John F. Kennedy na svoju inauguraciju 1961. došao bez šešira (iako je imao spreman cilindar), i da je to ubilo šešir.

Međutim, odlučio sam zagrebati malo dublje. Pa sam pronašao jedan citat iz novina s početka četrdesetih, u kojem se američki šeširdžija žali na huligane koji hodaju naokolo gologlavi i kvare mu biznis. Znači, nije Kennedy kriv, stvari su se počele događati ranije.

Nastavio sam istraživati. Prvo sam pokušao utvrditi, zašto su ljudi uopće nosili šešire? Ispada da je sve do dvadesetih godina prošlog stoljeća (pričamo o SAD-u, kod nas sve pomaknite koje desetljeće kasnije) bilo normalno na većinu mjesta odlaziti pješice. Stropovi u javnom prijevozu, tramvajima i autobusima, su bili dovoljno visoku da se nije moralo skidati šešir, a kosa se prala rijetko, najčešće jednom tjedno. Šešir je štitio glavu od vlage, kiše, sunca, smoga…

Onda su stigle kupaonice s toplom i hladnom tekućom vodom, i privatni automobili. U autu nije bilo praktično nositi šešir. A i nije više bio nužan – kosu ste mogli oprati kad god ste htjeli, a za onih par metara od parkinga do zgrade vam nije trebao.

Idući veliki korak je bio Drugi svjetski rat – vojnici su morali nositi kapu kad su bili u uniformi. Mnogima se zbog ratnih strahota zgadila i uniforma i kapa. Oni su masovno odbacili nošenje pokrivala za glavu.

Šeširi su se još neko vrijeme održali zbog navike i činjenice da su neki jednostavno voljeli nositi šešire. Kennedy nije bio početak nego kraj nošenja šešira. Danas ih više ne viđamo na gradskim ulicama.

Kuda vodi ovaj misaoni eksperiment

Svi vegani i vegetarijanci koji čitaju ovaj tekst, vi ste one bitange iz 40-ih koje hodaju okolo bez šešira i kvare poštenim šeširdžijama (mesarima) posao. Do relativno nedavno živjeli smo u društvu relativne oskudice – nismo baš mogli otići u trgovinu i kupiti komad seitana za nedjeljnu pečenku, niti u ljekarni pronaći B12 suplement. Nismo niti znali da je život bez mesa moguć. Veliki dio društvenih slojeva zaista je morao svoje dnevne potrebe za hranjivim sastojcima zadovoljavati iz mesnih proizvoda.

U međuvremenu, doznali smo da se može sasvim fino živjeti bez šešira (biti vegan), dobili smo automobile i kupaonice s tekućom vodom (supermarkete i tržnice dobro opskrbljene biljnom hranom). I napokon smo se mogli riješiti tiranije šešira.

Mnogi od nas su to već učinili. Da se skupimo, napunili bismo zagrebački Trg Bana Jelačića i okolne ulice da ni šibica ne bi stala. Iz dana u dan nas je sve više i više.

Osobno procjenjujem da nas sad čeka naš Drugi svjetski rat, period u kojem će se većem broju ljudi meso zgaditi, jer se napokon otkrivaju sve strahote mesne industrije po životinje i po okoliš, kao i po zdravlje ljudi.

Ona zabrana iz prvog odlomka teksta, to će biti Kennedy na inauguraciji. To ustvari neće biti početak kraja. To će biti kraj početka i znak da će borba jednog dana završiti.