Lost Theory je festival koji se održao petu godinu za redom u Lici, od 11. do 17. kolovoza u mjestu Deringaj pokraj Gračaca. Nastupilo je više od 60 DJ-eva iz svih krajeva svijeta, koji su puštali psihodeličnu elektronsku glazbu – psy trance, goa trance, psy jungle, hi-tech, psybient, glitch i slično. Osim glazbenog sadržaja, festival je i bogat radionicama koje su vezane uz život u skladu s prirodom, i ravnotežu duha i tijela. Stil odijevanja velikog broja gostiju odavao je dojam da je riječ o svojevrsnom modernom hipi festivalu.
Ove godine sam dobio priliku raditi na festivalu, u menadžmentu i koordinaciji trgovina (kao shop assistant).
Stigao sam u Deringaj 5. kolovoza s prijateljicom Katarinom, kojoj je to bila četvrta godina za redom na festivalu. Lost Theory prethodno nisam previše proučavao, samo sam neke stvari načuo, uključujući i njegovu neslavnu reputaciju “festivala droge”.
Prva stvar koju sam primijetio kad sam stigao je bila vrlo opuštena i zaposlena atmosfera. Ljudi iz organizacije su zajedno s volonterima radili od jutra do mraka uz kraće pauze za opuštanje i obroke. Jedan od prvih ljudi koje sam upoznao bio je Ruben, bucmasti mladić u svojim kasnim dvadesetim godinama. Iako se po ničemu nije isticao od mnoštva, kasnije sam saznao da je on glavni organizator festivala. Njegov otac Walter, bivši sudac iz Genta, sjedio je s nama za večerom bez ikakve uobraženosti. Rekao je: “Radio sam 15 godina kao sudac u Briselu i mogu ti reći da se nikad više ne želim vratiti starom poslu. Ljudi tamo su zatvoreni i pomalo podli. Uživam tu u Lici”. Svidio mi se takav način odnošenja prema ljudima. Ostatak organizatora bio je sličan – umoran, opušten i otvoren.
Osim povremenog jointa, druge droge gotovo i nije bilo. Čak je i jedan član organizacije zbog prodaje opijata bio potjeran doma. Tad mi je bilo jasno da riječ o ozbiljnoj organizaciji. Istu smo večer prijateljica i ja obišli teren kojeg smo trebali označiti za trgovine. Do početka festivala sam razvio dnevnu rutinu – počinak najkasnije u 23 h, a buđenje u 7 i 15. Obroci su bili u točno određeno vrijeme- doručak je trajao od 7 do 8, ručak od podne do 1, i večera od 18 do 19 h. Prehrana je bila isključivo vegetarijanska, odnosno veganska. Ječam, slanutak, paprika, rajčica, patlidžan i slično, čitav su mi život bili samo prilog glavnom jelu. No tijekom boravka u Deringaju nisam primijetio nikakav manjak energije, dapače, bio sam pun energije i sit, a i smršavio sam punih pet kilograma u dva tjedna.
Kamp za članove organizacije bio je smješten uz rijeku Otuču, u kojoj sam se svako popodne osvježavao na ugodnih 19 stupnjeva. Spavao sam u šatoru i svaku večer bi se relaksirao uz zvukove raznih zrikavaca, ptica i šuma rijeke. U blizini rijeke bila je i takozvana Healing Area, mjesto uz slapove gdje je voditelj volontera, Kuđo iz Knina, htio održati plažu nudističkom kao i svake godine. Nakon par dana to mu je i uspjelo.
U chill out, društvenoj zoni sam upoznao ljude iz raznih krajeva svijeta – bilo je ljudi iz Belgije, Finske, Meksika, Njemačke, Južne Afrike, Australije i Kambodže. Posebno je bio zanimljiv Dušan, koji je inače vlasnik male galerije u Beogradu, a na festivalu je izrađivao drvene dekoracije. Kaže da voli takav način rada – ideja mu dođe na um, potom je provodi u djelo nekoliko sati, a na kraju odmara. “Nikada ne bih mogao raditi posao od 9 do 5”, tvrdi. Osoba s kojom sam se najviše sprijateljio bio je Južnoafrikanac Jandre, koji već četiri godine živi na permakulturnoj farmi, i sadi voće. Kaže da se gotovo uopće ne koristi novcem, nego svoje proizvode mijenja za druga dobra. Tamo radi od jutra do mraka i žali ljude koji žive u nezdravom okruženju Europske civilizacije.
U pripremnom dijelu festivala također se održavao i tečaj permakulture, kojeg nažalost, zbog radnih obveza, nisam uspio posjetiti. Permakultura je pojam koji se koristi za opisivanje staništa koji je u skladu s prirodom. Uključuje izradu drvenih kuća, ekološki dizajn, integriranje prirodnih voda u dom, i svaki oblik obnovljivog i održivog staništa i poljoprivrednih sistema.
Festival je trebao otvoriti vrata posjetiteljima u srijedu 11. kolovoza u 10 sati, ali je zbog manjih problema s glavnom pozornicom, bio odgođen do 20 h. U prvih nekoliko dana od početka festivala sam imao daleko najviše posla – osim smještanja dućana na njihovo mjesto, morao sam se nositi i s brojnim “pirate shopovima”, odnosno ljudima koji su htjeli prodavati svoju robu bez da su bili prethodno prijavljeni. Mnogi od njih su bili razočarani činjenicom da mjesto u Shop Streetu ipak moraju platiti, no nakon nekoliko dana smo uspjeli pronaći zajednički jezik. Pritom mi je pomogla činjenica da već nekoliko mjeseci pišem za portal koji među ostalim pokriva temu poslovne komunikacije, Stratego. Unatoč tome, u jednom trenu sam gotovo pregorio i planuo na jednu mladu damu iz Portugala, Jussaru. Ona me je kasnije zagrlila uz riječi: “Sad sam shvatila da imaš najgori posao ikad. Razgovarat ćemo sutra kad smo oboje smireniji.” S njenom prvom tvrdnjom slagao se i Ruben, koji naprosto “mrzi shopove”. Sam shop street imao je dakako i nekoliko manjih organizacijskih propusta, zbog kojih smo prijateljica i ja dobivali pritužbe od strane vlasnika dućana, ali to je normalno pri organizaciji svakog festivala.
Posebno je teško Katarini bilo komunicirati s vlasnicima štandova za hranu u kampu, koji su bili većinom ljudi iz Gračaca. Svi su mahom tvrdili kako su oni dobre, katolički odgojene osobe, u svakoj su prilici blatili konkurenciju, i nisu se pridržavali dogovora. Bariša je unatoč tome što je prijavio samo ribu, prodavao i meso, Stipe je također pekao razno meso, a prijavio je samo kebab, a Zagi se nije pojavio sve do kraja festivala. Stranci su bili pošteniji i svi su platili pristojbe i depozite na vrijeme.
Glazba na festivalu svirala je gotovo neprestano, uz popodnevnu dvosatnu pauzu zbog hlađenja sistema. Na tri pozornice DJ-evi su puštali većinom elektronsku glazbu – na Main Stageu uglavnom meni prebrz neprivlačan psy trance i hi tech, na Secret Stageu nešto sporija i plesnija eksperimentalna elektronika I drum and bass, i na najljepše uređenom Ambient Gardenu, uz samu rijeku se puštala iznimno ugodna ambijentalna i opuštajuća glazba. Na potonjem sam provodio najviše vremena.
Tijekom dana su u Villi Flori, kućici koju su izgradili desetoro mladih Čeha, bile održavane brojne radionice o sirovoj prehrani, recikliranju, izradi kombuće i akvaponika, alternativnom obrazovanju i oi još mnogo toga. Pokraj Ville Flore nalazio se i Temple (Masala) gdje su se svakodnevno održavale vježbe joge i meditacije, a članovi organizacije su u blizini mogli za samo dva tokena dobiti i masažu. Nedaleko je bilo i smješteno kino – Evolver Lab gdje su se prikazivali eksperimentalni filmovi i održavala predavanja o temama kao što su herbalizam, tantra, šamanizam, astrologija, BCI i slično. Posjetio sam poneku radionicu, i uglavnom su bile zanimljive; volio bih da sam mogao i više, ali sam bio nažalost zaposlen.
U chill out zoni sam imao priliku i upoznati i neke od DJ-eva, tj. producenata koji su nastupali na festivalu. Iako niti jednoga nisam poznavao, na nekima se ipak primijetila doza artističke taštine, neki su imali paranoične ispade potkrijepljene kojekakvim teorijama zavjere, ali većina je sasvim opušteno komunicirala s članovima organizacije.
Sve do subote 15. kolovoza, vrijeme je bilo suho i vruće. Onda je udario pljusak koji nije prestajao puna četiri dana. Može se reći da je to pomalo upropastilo moje proučavanje festivala, jer nisam bio opremljen odjećom za takve uvjete. Većinom sam se grijao uz staru peć i kratio vrijeme razgovarajući se s ostatkom ekipe. Ostali dani brzo su prošli, i nakon festivala ostali smo još nekoliko dana da očistimo lokaciju.
Rad na Lost Theoryu bilo mi je uistinu predivno iskustvo, pogotovo u pripremnom dijelu. U dva tjedna boravka niti jednom nisam bio na internetu, i nije mi niti malo nedostajao. Neki ljudi jesu došli samo plesati i uživati u drogama, ali meni, i većini ljudi u organizaciji, festival je došao kao pravi odmor, unatoč radu. Nadam se da ću i sljedeće godine biti u prilici uzeti godišnji odmor u vrijeme trajanja Lost Theorya.
