Zašto svi mediji likuju jer je na Everestu umrla veganka

Vjerojatno ste već čuli vijest jer gotovo nema medija koji ju nije objavio: dr. Maria Strydom, Australka iz Melbourna koja se penjala kako bi pokazala da su vegani spremni na sve fizičke napore, umrla je pri silasku s Everesta, vjerojatno od moždanog udara.

Ono što vjerojatno niste znali, osim ako niste planinar ili barem pasionirani pratitelj visokogorskog alpinizma, jest da je svibanj sezona Everesta. To je mjesec u kojem je zima donekle popustila, a još nisu stigle monsunske padaline i oluje, koje obično udare u prvim danima lipnja ili već u posljednjem tjednu svibnja. Stoga gotovo sve ekspedicije na vrh kreću u svibnju.

Druga stvar koju vjerojatno niste znali jest da je Everest postao igračka za bogate – platite između 25 i 65 tisuća dolara i imate puni paket, uz podršku Šerpi koji vam nose boce s kisikom, postavljaju fiksne konopce za osiguranje na stazi, premošćuju pukotine u ledenjaku aluminijskim ljestvama, po potrebi vas i vežu konopcem pa vas šlepaju.

Usprkos svoj toj pomoći, Everest nije mjesto gdje bi ljudi trebali biti. Najviši vrh na svijetu visok je 8848 m, a smatra se da ljudski organizam, čak i ako je aklimatiziran, na visinama većim od 8000 metara iz sekunde u sekundu odumire. Moguće je tamo provesti pola dana ili dan, nakon toga smrt je neizbježna. Dodajmo tome i opasnosti koje prijete i ispod 8000 metara – lavine, pukotine u ledu prekrivene tankim slojem snijega, ozebline i hipotermiju, spontani nastanak plućnog i moždanog edema, druge manifestacije visinske bolesti te poremećaje u krvožilnom sustavu zbog kojih se drastično povećava rizik srčanog i moždanog udara. Tu su još i opake crijevne infekcije (sve je zagađeno izmetom koji se na hladnoj i suhoj planini nikad ne raspada) i šlag na torti, poremećaj svijesti i sposobnosti rasuđivanja izazvan nedostatkom kisika.

Ne čudi onda što svake godine ljudi na Everestu umiru kao muhe. Tko od lavine, tko od pada, a tko jednostavno zbog odustajanja, ostane sjediti pored staze na 8200 metara i smrzne se. Uklanjanje mrtvih je skupo i gotovo nemoguće, tako da biste do vrha lako mogli doći i samo prateći trag mrtvih tijela. A opet, mediji gotovo nikad ne pišu o tome.

Umre jedna veganka, odjednom je to na naslovnicama svih portala. Što se ovdje događa?

Jednostavno, mediji uživaju u tome što je ta nedužna žena, koja je svoju strast za penjanjem na visoke planine htjela spojiti s malo promocije za veganstvo, na povratku s vrha Everesta, već oslijepljena od blještavog snijega (i to se često događa) doživjela moždani udar i umrla. Ne znamo puno više o njoj, osim da je bila predavačica na poslovnoj školi te da je s njom na Everestu bio i suprug koji je preživio. Znamo i da je gore išla s jednom od jeftinijih tvrtki, nepalskim Seven Summitsom. One skupe, koje ne naplaćuju 25 nego 65 tisuća dolara, puno bolje paze na svoje klijente. Ako netko izgleda loše, nezdravo ili labilno, njega ne puštaju prema vrhu. Kod jeftinih sve prolazi – valjda je u pitanju stručnost ili potreba za održavanjem reputacije tvrtke.

Mediji uživaju u tome jer eto, ona je “nametala” svoj “životni stil” jer je htjela pokazati da su vegani sposobni na fizičke napore, a očito nisu, jer da jesu, ona valjda ne bi umrla. Nitko ne broji stotine mesojeda koji su gore ostavili kosti, u slavnoj tradiciji koja je krenula 1922., kad je lavina odnijela 7 Šerpa nosača u ekspediciji Britanca Georgea Malloryja.

Dodajmo tome i tragikomični element Jutarnjeg lista koji “lecturer” (predavačica) prevodi kao “lektorica” te usput proglašava svo troje preminulih planinara veganima, što nije točno (što se dovraga događa s Jutarnjim?).

Iskreno, da se neki osuđeni ratni zločinac krenuo penjati na Everest i umro negdje gore, ne mislim da bi bilo toliko likovanja i naslađivanja koliko zbog ove veganke.

Čvrsto sam uvjeren da je razlog za to isti onaj zbog kojeg na sami spomen veganstva mesojedima vri krv u žilama i tlak skače na 250. Problem čak i nije u našim militantnijim prijateljima, koji svoj 24/7 aktivizam prakticiraju na radikalan način i bez previše obzira. Problem je u tome što mesojedi podsvjesno, a neki i svjesno, znaju da smo u pravu. Znaju da je industrija mesa, mlijeka i jaja odvratna, pokvarena i preko svake mjere okrutna. Osjećaju svu patnju, smrad, gnoj i krv koji su morali poteći i proteći kako bi njihova hrana stigla do njihovog stola. Ali ne mogu sami sebi to priznati. Suočavanje s postojanjem veganstva za njih je jaki podsvjesni okidač koji izazica sukobljene emocije s kojima ne mogu izaći na kraj. To se ispoljava kao agresija.

U svemu tome postoji i skrivena dobra vijest. Ili sam ja nepopravljivi optimist. Oni koji najglasnije i najgrublje reagiraju na vegane u sebi definitivno imaju taj konflikt. Znači da su kandidati za spoznaju i možda će jednog dana preći stepenicu. Ali do tada, ostaje im samo da se raduju tome što je neka žena na drugom kraju svijeta, koju nikad nisu upoznali niti znaju kakva je bila osoba, umrla, a bila je veganka.