Ubijanje i iskorištavanje životinja traje već stoljećima, i unatoč spoznaji kako mesna industrija funkcionira, unatoč patnji koju nanosimo životinjama i Zemlji, većina populacije i dalje jede meso. Zašto ljudi ne osjećaju krivnju kad jedu životinje?
Caroline Spence (biolog i eksperimentalni psiholog), potaknuta riječima svoje kćeri, istražila je psihološki, odnosno sociološki aspekt tog problema. Evo njene priče, koja je započela nevinim odlaskom u zoološki vrt s kćerkom:
“Šunka je napravljena od svinjine guze, zar ne mama?” To pitanje mi je postavila kćer kad smo otišli zadnji put u lokalni zoološki. Nakon što je nahranila Alice, svinju iz zoološkog, uzela je pauzu za ručak (sendvič sa šunkom), i shvatila: “Ali, sviđa mi se Alice. Ona mi je prijateljica.”
Bistroj četverogodišnjoj djevojčici nije bio problem spojiti očito. Ali mnogi odrasli teško zaboravljaju poveznicu između mesa na tanjuru, i životinje koja diše i osjeća. To dokazuje činjenica da je postotak vegetarijanaca u većini razvijenih zemalja je oko 2%, dok je u Indiji čak 30%. Ostali, koji bi radije jeli karton nego tofu, koriste razne lukave psihološke tehnike kako bi nadišli moralnu odgovornost za patnju i smrt živih bića.
Ta moralna dilema se često naziva i “paradoks mesa“. Taj pojam opisuje mentalni konflikt između nečijih moralnih uvjerenja (da je loše nanositi patnju, i ubijati živa stvorenja), i naše čežnje, da bez osjećaja krivnje, uživa u kobasici. Ovakva pomutnja u mozgu naziva se još i “kognitivna disonanca“.
Mentalni rat
Kognitivna disonanca se pojavljuje kad netko ima kontradiktorna uvjerenja – a može se manifestirati kroz različite emocije; uključujući strah, sram, i krivnju. To vidimo kod pušača, koji unatoč zdravstvenim rizicima nastavljaju, ili pri vožnji auta na fosilna goriva, usprkos zagađivanju atmosfere. Ako želite to vidjeti iz prve ruke, pokušajte nekoga dok jede sendvič od šunke podsjetiti da jede slatkog praščića.
Većina ljudi automatski utišava samoprijekor koji se pojavljuje svaki put kad usmjerimo pažnju za uzrok naše kognitivne disonance. Kako bi utišali podsvjesne probleme zbog jedenja mesa, logičan korak bi bio promjena prehrambenih navika (prebacivanje na biljnu prehranu), da problem potpuno iskorijenimo.
Ovo se čini kao jednostavan korak, ali ne smijemo zaboraviti koliko je jedenje mesa duboko ukorijenjeno u kulturu. U Hrvatskoj se Uskrs izjednačuje s janjetinom, Božić s puricom, odnosno Silvestrovo s odojkom. Osim toga, jedenje mesa čak je povezano i s percepcijom muškosti. Muškarce vegetarijance drugi smatraju manjim muškarcima od svejeda. Plus, većina voli okus mesa.
To znači da nam treba drukčiji pristup kako bi spriječili mentalni rat u glavi. Ovo najčešće počinje zanemarivanjem činjenice da konzumiranje mesa, podrazumijeva mučenje životinja. Ljudi koriste misaone mehanizme, i govore si da životinje ne razmišljaju kao ljudi – pa čak ni kao “inteligentnije” životinje (kućni ljubimci). Ovako umanjuju vrijednost njihova života, i stavljaju ih izvan moralne brige. Naše odnošenje prema kravama i svinjama nije relevantno, jer su ionako preglupe da bi mislile i osjećale, zar ne?
Neki će reći da su neke životinje predodređene da nam budu dijelom prehrane. Ali ovo je društveno uvjetovano. Primjerice u Ujedinjenom Kraljevstvu, nedavno je javnost bila razjarena zato što na konjskom mesu nije bilo oznake – tamo postoje društvene konvencije koje smatraju da su konji svete životinje. Slično je s labudovima, čija je populacija u zadnjih nekoliko godina drastično porasla, na štetu drugih ptica (i ljudi); a opet, u većini svjetskih zemalja na jedenje labuda se gleda kao na tabu. Svake godine kineski festival koji se obilježava uz jedenje psećeg mesa izaziva pobunu na društvenim mrežama, koju dižu isti ljudi koji bez grižnje savjesti jedu svinje, kokoši i goveda.
Mnoge zemlje, primjerice nemaju problema s jedenjem konjskog mesa – u Zagrebu postoji konjska mesnica. Sve ovisi o kulturnim, i obiteljskim običajima.
Zašto ljudi ne osjećaju krivnju kad jedu životinje – zatvaraju oči pred dokazima
Krijemo se od očitog: smatrajući stoku glupom ignoriramo (kompleksne) mentalne i emotivne procese životinja, i izbjegavamo promjenu vlastitog ponašanja. Potom održavamo status quo izbjegavajući situacije u kojima bi nam kognitivna disonanca bila izražena: primjerice, izbjegavamo društvo vegana. Sama pomisao na tu skupinu ljudi nam povećava negiranje mentalnih sposobnosti životinja.
Supermarketi ne prodaju meso koje nas ne podsjeća na životinjsko porijeklo. Nekim ljudima je čak gadljivo kupiti ribu koja ima glavu, a kamoli veće životinje. Kupujemo “govedinu”, i “svinjetinu”, a ne kravu ili svinju, kako bi se što više izolirali od nemorala.
Rijetko tražimo informacije o tretmanu životinja na farmama, i prebacujemo odgovornost na “više sile“. A i kad vidimo dokaze životinjske patnje, lažemo o količini mesa koju konzumiramo. Oni koji svjesni masovne proizvodnje mesa biraju “organsku proizvodnju”, kako bi imali u glavi sliku sretne krave koja se šeta zelenim pašnjacima. Ovakva promjena im umanjuje osjećaj krivnje.
Takvi psihološki štitovi nam dozvoljavaju da nastavimo jesti meso, ali nam pokazuju i uznemirujuću poveznicu između zanemarivanja životinja, i dehumanizacije ljudi. Umanjivanjem inteligencije i moralnih vrijednosti ljudi koje smatramo “strancima”, često je povezano s diskriminacijom, i taj je mehanizam doveo do ogromnih grozota u ljudskoj povijesti.
Ipak su se naši stavovi prema diskriminaciji ljudi promijenili, a polako se mijenjaju i naši pogledi prema masovnoj proizvodnji mesa. Budući da se toliko trudimo izbjeći kognitivnu disonancu zbog jedenja mesa, bilo bi mudro da prvo procijenimo koliko smo zadovoljni s našom trenutnom konzumacijom mesa. Nahraniti Alice je zabavno – ali pojesti ju, nije dječja igra.
(prilagođeno s iflscience.com)
