SHARE

Ovi kišni dani me uvijek podsjete na djetinjstvo u Zadru. Oni koji ne žive na moru to ne znaju, ali dalmatinski zimski dani su dobrim dijelom ovakvi – kišni, tmurni i ne pretjerano hladni. Upravo na takve dane bismo odlazili na nedjeljni ručak kod bake i djeda, babe i dida, kako smo ih mi djeca zvali.

Iz godine u godinu na tim sam ručkovima, i u drugim prilikama kad sam ih posjećivao, primao od njih veliko znanje o hrani i zdravom načinu života, a da toga nisam niti bio svjestan. Danas ih se prisjećam. Mislim da su te lekcije bile vrijedne i korisne – oni su sami to dokazali doživjevši duboku starost, i to, do pred sam kraj života, u prilično dobrom zdravlju.

Oni su bili generacija koja je već odrasla dočekala Drugi svjetski rat, znali su što je glad na način na koji nitko od moje generacije X to nikad nije spoznao. To je uvelike formiralo njihov odnos prema hrani, koliko je i moja generacijska pripadnost formirala moj. Mislim da je njihov bio puno zdraviji.

Podijelit ću s vama tajne o hrani koje sam naučio od njih:

Svaka namirnica ima svoju sezonu

Ritam kuhinje uvijek je slijedio ritam prirode. Kupovina bilo kakve namirnice u trgovini se izbjegavala – pripremalo se ono što je tog trenutka dozrijevalo u vrtovima. Ljeto je bilo vrijeme velikih salata od rajčice, krastavaca, paprika. Krajem ljeta dozrijevale su marelice i smokve, u jesen se bralo grožđe, stolno i ono za prizvodnju vina. Zima je nosila svoje – korijenasto povrće, kelj, gorku zimsku salatu. Proljeće je bilo vrijeme sakupljanja divljeg bilja – maslačka, koji u Dalmaciji zovu žutenica, i šparoga u nevjerojatnim količinama. Točno se znalo u koje doba godine će početi špinat, kad će biti mladih krumpira za kuhanje u kori, a kada će stari krumpiri biti dovoljno škrobasti da se mogu početi raditi gnocchi.

Ja danas odbijam jesti životinjske proizvode, ali moji djed i baka uzgajali su i domaće životinje za svoje potrebe. U proljeće se jelo mnogo jaja, znalo se kad je sezona mladog sira i tako redom.

Nije bilo moguće kupiti jagode u prosincu kao danas. Niti je to danas potrebno – voće i povrće iz dalekih krajeva troši mnogo goriva za prijevoz, pa je štetno za okoliš, a najčešće nije ni ukusno, niti zdravo, jer dugotrajno skladištenje uništi sve ono dobro u njemu.

Obroke treba uskladiti s ritmom dana

Kako je u Dalmaciji običaj, za doručak su obično jeli bijelu kavu u koju bi udrobili takozvani “kolač”, pecivo u obliku vijenca koje je poznato po tome što je tvrdo prije nego stigne do prodajnog mjesta. Nisam ljubitelj takvog doručka i moram priznati da sam se s godinama navikao na bogatije doručke – zobenu kašu s raznim dodacima ili smoothieje s puno voća i povrća.

Ono što je bitno, taj doručak nije bio osobito kalorijski bogat, kao ni večera, koja je obično bila zasnovana na sezonskom povrću, dopunjenom kruhom i nekim komadićem životinjskog proteina iz konobe.

Ali zato je ručak bio konkretan. Među ostalim, uvijek se prije glavnog jela služila ili juha s tjesteninom, ili rižoto, ili tjestenina s nekim umakom, odnosno paštašuta. To je pasalo uz njihov životni ritam: od ranog jutra su obavljali težak fizički rad, i visokokalorijski obrok usred takvog dana im je odgovarao. Vjerojatno nesvjesno, uskladili su svoju prehranu sa svojim potrebama.

Mislim da je to lekcija koju svi možemo naučiti od njih. Ako živite u gradu i radite u uredu, vjerojatno vam neće odgovarati da u podne pojedete obrok od 2000 kalorija. Ali uskladite li svoje potrebe za energijom i nutrijentima sa svojim rasporedom obroka, definitivno ćete profitirati.

Šećer nije opasan, ako ga se jede rijetko

Naravno, svi smo svjesni da bi slatkiše najbolje bilo ne jesti nikad. Ali čovjek nema samo gole tjelesne potrebe, nekad treba zadovoljiti i um, koji traži nešto slatko. U kući moje bake i djeda kolači su se služili u velikim količinama samo u posebnim prilikama: Uskrs, Božić, rođendani. Nedjeljom je postojao desert – najčešće kuglof od badema iz njihova vrta, koji bi se danas smatralo organskima, a tada se nije uopće razmišljalo o tome.

Meni se kao djetetu dopuštala posebna privilegija – ponekad čokoladica Životinjsko carstvo, a na najveće blagdane bih uz ručak dobio jednu Coca-Colu u staklenoj bočici od 2,5 dl. I to je bilo to.

Kad danas gledam na te dane, vidim da je to bio zdrav i ispravan odnos prema šećeru. Nismo tada imali šećera od kokosa, nerafiniranog muscovada, agavina sirupa i sličnih skupih proizvoda kojima se zavaravamo, misleći da su puno bolji od običnog bijelog šećera iz repice. Ali netko se brinuo za to da šećer konzumiramo toliko rijetko da nam nije mogao naškoditi. Također, ta rijetkost pojavljivanja deserta na stolu je zaista davala jedan svečani dojam posebnim danima.

Zaključak

Hrana je, u kombinaciji s fizičkom aktivnošću, ono što nam može podariti zdravlje i dugotrajan život. Da bismo razumjeli što našem tijelu treba, ne moramo imati diplome iz medicine ili nutricionizma. Dovoljno je osluškivati svoje tijelo, te ritmove dana i godine. Ako su mogli naši djedovi i bake, možda se i mi možemo opet povezati s njima.

Ostavi odgovor