Talijanska tvrtka VEGEA ostatke iz proizvodnje vina koristi kao jednu od sirovina za novi materijal namijenjen modi, obući i dizajnu. GrapeSkin nije doslovno „koža od grožđa”, nego tehnički materijal čija priča počinje tamo gdje proizvodnja vina obično završava.
Nakon berbe i prerade grožđa ne ostaje samo vino. Ostaju kožice, sjemenke i drugi dijelovi grožđa koji zajedno čine kominu, nusproizvod koji nastaje u velikim količinama svake godine. Upravo je u tom ostatku vinske industrije talijanska tvrtka VEGEA pronašla polazište za razvoj materijala koji je nazvala GrapeSkin.
Ideja je zanimljiva upravo zato što ne pokušava izmisliti neku novu egzotičnu sirovinu. Umjesto toga, polazi od onoga što već postoji i čemu se pokušava dati nova vrijednost. Prema podacima VEGEA-e, komina čini približno 15 do 20 posto mase grožđa prerađenog u vino, pa je riječ o relativno obilnom i predvidivom izvoru biomase.
Priča koja je počela na Siciliji
Iza GrapeSkina stoji Francesco Merlino, osnivač i izvršni direktor VEGEA-e. Studirao je industrijsku kemiju u Milanu, a još se tijekom studija bavio temama povezanima s preradom grožđa i destilacijom, pa mu vinska industrija nije bila nepoznata.
U materijalima tvrtke opisuje se i trenutak koji je usmjerio kasniji razvoj GrapeSkina. Tijekom boravka kod obitelji na Siciliji Merlina je tradicionalni pripravak od grožđa, svojom tamnom, glatkom i sjajnom površinom, podsjetio na kožu. Iz te je asocijacije proizašlo sasvim praktično pitanje: mogu li sastojci koji ostaju nakon proizvodnje vina dobiti funkcionalnu ulogu u sasvim novom materijalu?
Odgovor, naravno, nije bio jednostavno osušiti ostatke grožđa i od njih napraviti komad „kože”. VEGEA različite dijelove komine obrađuje zasebno. Odabrane kožice i peteljke mogu se preraditi u fini biljni prah, dok se iz sjemenki dobiva ulje. Tako dobiveni sastojci zatim ulaze u formulaciju premaza koji se nanosi na podlogu i prolazi daljnju industrijsku obradu.
Zato je preciznije reći da je GrapeSkin materijal koji u svojoj proizvodnji koristi komponente dobivene iz ostataka grožđa, nego ga jednostavno nazvati „kožom od grožđa”. Marketinški je druga formulacija privlačnija, ali stvarni tehnološki postupak zapravo je zanimljiviji.
Od laboratorijske ideje do industrijske proizvodnje
Kod novih materijala često se mnogo govori o prototipovima koji dobro izgledaju u laboratoriju, ali nikada ne dođu do ozbiljnije proizvodnje. GrapeSkin je taj korak već prošao. VEGEA ga proizvodi u rolama, u različitim debljinama, bojama, teksturama i završnim obradama, ovisno o tome za što će se koristiti.
Tvrtka navodi proizvodni kapacitet do 5.000 četvornih metara tehničkih premazanih materijala dnevno. To GrapeSkin stavlja u sasvim drukčiju kategoriju od malih eksperimentalnih serija biomaterijala koje često ostanu na razini zanimljivog koncepta.
Primjene su pritom prilično široke. Materijal je namijenjen modi, obući i modnim dodacima, ali VEGEA ga razvija i za sportske proizvode, premium ambalažu, interijere, nautiku te automobilsku industriju. U praksi to mogu biti torbe, novčanici, remeni, tenisice i cipele, odjevni predmeti, presvlake ili različiti dekorativni elementi.
Važan test za svaki novi materijal ipak dolazi tek kada od njega treba napraviti stvarni proizvod koji ljudi kupuju i koriste. VEGEA je tijekom proteklih godina surađivala s nizom poznatih modnih i lifestyle brendova, među kojima navodi H&M, Stella McCartney, Calvin Klein, Ganni, Diadoru, Geox, Moleskine, Pangaia, Axel Arigato i Altuzarru.
Takve suradnje ne znače automatski da je novi materijal bolji od svih postojećih alternativa, ali pokazuju da je tehnologija izašla iz laboratorija i došla dovoljno daleko da je proizvođači mogu testirati u komercijalnim proizvodima.
Nije dovoljno da nešto samo dobro izgleda
Za materijal koji bi trebao zamijeniti kožu ili druge konvencionalne materijale nije dovoljno da izgleda dobro na fotografiji. Mora podnijeti habanje, savijanje, vlagu, svakodnevnu uporabu i vrijeme.
VEGEA zato navodi testiranja otpornosti na abraziju, savijanje i ubrzano starenje. Tvrtka pritom održivost ne pokušava svesti samo na pitanje odakle dolazi jedna sirovina. Trajnost je također važna: predmet koji se mora brzo zamijeniti teško može postati uvjerljivo održiv samo zato što dio njegovih sastojaka dolazi iz biomase.
I tu dolazimo do važne razlike između zanimljive inovacije i pojednostavljenog zelenog marketinga. Atraktivno je napisati da je torba ili cipela „napravljena od grožđa”, ali to stvara pogrešnu sliku o tome kako ovakvi materijali zapravo nastaju. GrapeSkin je tehnički materijal u kojem sastojci dobiveni iz vinske biomase postaju dio složenijeg proizvoda.
To ne umanjuje njegovu vrijednost. Naprotiv, priču čini realnijom.
Kad otpad postane sirovina
Možda je najzanimljiviji dio GrapeSkin priče zapravo širi od samog materijala. Prehrambena i poljoprivredna industrija stvaraju goleme količine nusproizvoda, a sve više kompanija pokušava pronaći način da barem dio tog materijala ponovno uvede u proizvodni ciklus.
U tom smislu GrapeSkin pokazuje jedan od mogućih pravaca razvoja. Ono što nakon proizvodnje vina ostaje kao komina više se ne mora promatrati samo kao nešto što treba zbrinuti. Njeni se sastojci mogu izdvojiti, preraditi i dobiti novu funkciju u proizvodu koji s vinom na prvi pogled nema gotovo nikakve veze.
To ne znači da svaki materijal s oznakom „bio-based” automatski postaje savršeno ekološko rješenje. Ukupan okolišni učinak proizvoda uvijek ovisi o mnogo više stvari: njegovu sastavu, načinu proizvodnje, trajnosti, transportu i tome što se s njim događa kada ga više ne koristimo.
Ali možda od novih materijala ni ne treba očekivati čudesna rješenja preko noći. Ponekad je važan već sam pomak u načinu razmišljanja: ono što smo godinama smatrali ostatkom može postati korisna sirovina.
U slučaju GrapeSkina cijela priča počinje nakon što je grožđe već odradilo svoju najpoznatiju zadaću. Vino je proizvedeno, ali za dio onoga što je ostalo tu priča više ne mora završiti.