SHARE

Boris Sruk, predstavnik mlađe generacije hrvatskih ekonomskih i korporativnih stručnjaka nedavno je u rubrici “Kako radim” na internetskom portalu Stratego opisao svoj poslovni dan i navike kojima uspješno povećava svoju produktivnost. Osim posla, jedna od njegovih najvećih strasti je sport. Odmalena se bavio tenisom, pa karateom, a nekoliko godina gradio je i profesionalnu košarkašku karijeru. Posljednjih godina košarku igra rekreativno vikendom, ali sve je veći ljubitelj trčanja, pa često sudjeluje i na sve popularnijim trkačkim maratonima. Sve to bio je odličan povod da za Fresh.hr otkrije kako moderan poslovni čovjek može živjeti zdravi život – od bavljenja sportom do niza zdravih navika.

Fresh.hr: Kako se, kao poslovni čovjek, rješavate napetosti i stresa?

– Stres je dio svakodnevnog života, a ja se smatram osobno dosta otpornim na njega. Velika količina posla ili rokovi mi nikada nisu bili poseban stres, to vidim kao pozitivan adrenalin. Kad sam umoran naspavam se, kad imam višak fizičke energije, više se rekreiram.

Fresh.hr: Kojim ste se sve sportovima bavili u životu?

– Počeo sam s tenisom, nastavio s karateom da bih završio s najvećom ljubavi – košarkom. Tenis sam započeo igrati s 10 godina. Sjećam se da je reket morao biti Head, jer ga je imao Goran Ivanišević. Trenirao sam 3 godine i čak sam došao do 3. mjesta na turniru koji se održavao u mom rodnom Šibeniku. Karate me privukao jer se moj stariji brat bavio kick-boxingom, pa sam se tako i ja želio baviti borilačkom vještinom.  Znam da sam jedan period trenirao tenis ujutro, a navečer išao na treninge karatea u košarkašku dvoranu na drugom kraju grada. Uspio sam dogurati do zelenog pojasa.

Fresh.hr: Kako ste onda od karatea došli do bavljenja košarkom?

-Kao što se to dogodi kod mnogo djece – u jednom trenutku izgubio sam interes za karate. Imao sam 14 godina. Tada sam poziv dragog prijatelja došao na jedan košarkaški trening. Sjećam se da sam uzeo neku staru loptu, obukao tatine tenisice (niske, nisam imao visoke) i krenuo na trening. Održavao se ispred košarkaške dvorane, na betonu, što mi nije predstavljalo problem jer, od silnog uzbuđenja, samo je bilo pitanje – mogu li ja i taj sport dobro odraditi? Kao i do tada, trud, odricanje, upornost ali i spremnost da jednu vježbu ponoviš do savršenstva, dio su mojeg tzv. napredovanja u košarci.

Od 16. do 21. godine Boris Sruk se profesionalno bavio košarkom

Fresh.hr: Što vas je privuklo i zadržalo u košarci?

– Kad danas razmišljam o tome, i da to opišem u jednoj rečenici bilo bi: dinamika grupe, timski rad, vrlo visoka fizička i psihička spremnost, talent. Trenirali smo po zimi, ljeti, kiši, suncu…i to ujutro na betonu, navečer u dvorani. Ono što me dalje pratilo kroz poslovni život, a što s primjerima iz košarke mogu i povezati je da individualizam bez timskog rada ne polučuje uspjeh, naprotiv, u poslovnom svijetu stvara problem. Sjećam se da sam se budio svako jutro u 6h i već u 6.30h bio na terenu! To je bio jutarnji termin prije škole koje je počinjala u 8 sati. Lopta, tenisice i ručnik bila je oprema od koje se nisam odvajao. Ljubav prema tom sportu je nešto neopisivo i nadnaravno. Nije bilo bitno kakva je lopta, koje su tenisice, samo da se trenira i usavršava. Igrao sam na poziciji organizatora (tzv. playmakera) i bek šutera (tzv. dvojka). Osvajali smo sve turnire u Dalmaciji kao kadeti i juniori. Putovali smo i igrali po terenima koje danas mladi više i ne koriste. Bilo je samo bitno da se igra. Sjećam se da sam s 16 godina dobio poziv iz Zagreba, od trenera Burića, da se pridružim juniorima tada KK Benston (današnja KK Dubrava) i da treniram s prvom ekipom koja je tada bila među tri ekipe u Hrvatskoj. Prihvatio sam poziv, doslovce preko noći, i preselio se u Zagreb. S obzirom da sam s 21. godinom počeo svoju profesionalnu karijeru, završio sam svoju profesionalnu košarkašku karijeru u trećeligašu. Ali i danas subotom igram košarku rekreativno.

Nekad košarkaški profesionalac, danas košarku igra rekreativno vikendom

Fresh.hr:  Osim rekreativne košarke, posljednjih godina okrenuli ste se trčanju. Kako je došlo do toga? Zašto je trčanje postalo tako trendovska rekreativna aktivnost?

– Trčanje je postao trend zadnjih par godina jer su ljudi shvatili da je dobar „stres eliminator“, pogotovo za poslovne ljude. Osim što zna biti monoton, što i nije tako loše ako se trebate mentalno relaksirati, trčanje je sastavni dio svakog sporta. Protrčao sam uz tenis, nastavio uz košarku. Volim što za trčanje čovjek treba samo volju i dobre tenisice. Mijenjam rute pa trčim kroz park Maksimir, oko jezera Jarun ili odem u obližnju šumu.  Imam faze da trčim redovito, a nekada sam i kampanjac. Trčanje me samo po sebi doslovno fokusiralo u jednoj težoj stresnoj fazi života. Tada sam upisao i školu trčanja, Brooks Running Team.

Posljednjih nekoliko godina Boris Sruk sudjeluje na sve popularnijim trkačkim maratonima

Fresh.hr:  Škola trčanja? Zar nije trčanje samo po sebi razumljiva aktivnost?

– Tako sam i ja mislio u početku. Kao i svaki sportaš, mislio sam da znam pravilno i dugo trčati. No, to se pokazalo netočnim. Sam pojam trening trčanja nosi za sobom totalno drugu filozofiju treninga od one koje sam primjenjivao skoro dvadesetak godina. Trčanje po betonu umjesto dvorane, biti skoncentriran da te ništa ne ometa (ipak znaš trčati po par kilometara u jednoj ravnoj crti bez ikoga igdje), biti primjereno hidratiziran i svaki put biti spreman biti bolji za sekundu od dana ili tjedna prije. Jednom rečenicom – trčanje je način života. Ljudi se brzo povezuju, imaju isti interes, ali na kraju si sam sa sobom i sa svojim tijelom. Mislio sam da neću moći istrčati 55. Noćnu utrku grada Samobora. Dionica je bila duga 10,4 kilometara i ostvario sam svoj najbolji rezultat. Sreća i samopouzdanje su u tom trenutku bili na najvišem nivou ikad. Istrčao sam tih 10,4 kilometara za 54 minute. Cilj je bio ispod 58min. Uvijek si morate zadati cilj i težiti ostvariti ga. Nakon toga je uslijedio 3. Grawe noćni maraton, gdje sam se prijavio za 10,4 kilometara i istrčao sam za 51 minutu, što je nakon Samobora, all time high. Ipak se sve svodi na redovitost, umjerenost, prehranu, mentalnu spremnost. Sve drugo prepustite nogama da odrade.

“Trčanje je način života”

Fresh.hr: Imate li neke kolege, prijatelje koji vam se pridruže u trčanju ili na košarci?

– Imam ekipu za košarku subotom, drugu ekipu za padel nedjeljom, a preko tjedna trčim ili odem u teretanu. Vikend rekreacija podrazumijeva druženje, a tjedna je individualna i dobro dođe da se čovjek posloži sam sa sobom na redovnoj bazi.

Fresh.hr: Kad nalazite vrijeme za bavljenje sportom?

– Vikendom i dvije večeri preko tjedna. Ako uzmemo u obzir da tjedan ima 168 sati, mislim da svaki čovjek može odvojiti 6 do 8 sati za rekreaciju. Nije to baš takva žrtva…jednostavno, to moramo!

Razgibavanje na Jarunu

Fresh.hr: Kako još prakticirate zdrav život, kroz prehranu, način života ili zdrave navike?

– Nemam nikakve posebne prehrambene rituale. Većinom jedem koliko mi i što organizam traži. Od svježeg voća i povrća do burgera i bureka. No, redovito uzimam vitamine, magnezij nakon vježbanja i proteinski shake. Pokušavam ne jesti čokoladu i čokoladne slastice baš svaki dan, a tako ih jako volim. 🙂

Trčanje po Jarunu subotom prijepodne

Ostavi odgovor