Negdje početkom trećeg mjeseca prošle godine donijela sam odluku u koju sam bila apsolutno sigurna – upisati fitness školu i osposobiti se za fitness instruktora. Dugo sam o tome razmišljala – mogu li ja to i kako će moja okolina reagirati na ponovnu promjenu mog predmeta interesa. No stvar je u tome da mi je, otkako sam se u njega istinski zaljubila, pokret postao prioritet i to puno prije nego sam mu svjesno odlučila dati to mjesto u svom životu. Ništa me nije usrećivalo više od vremena provedenog u dvorani, ništa mi nije bilo toliko neophodno da mogu funkcionirati na svim ostalim područjima. I dok svoju ljubav prema vježbanju čovjek može realizirati i kao vježbač, ja sam oduvijek pokazivala više znatiželje prema tome što se radi od prosječnog vježbača. Zanimalo me sve vezano uz pokret i uvijek sam bila ona osoba koja na treningu skakuće i u pauzama. Nije me trebalo tjerati da odem na trening, to je jednostavno bio i je moj zrak. Odavno sam prestala dolaziti na treninge radi estetskih razloga- kako je vrijeme odmicalo, a ja sam se otkrivala nove sfere fitnessa i sporta, počelo me zanimati što moje tijelo može i što mu najviše treba.
No možda je najvažniji razlog zbog kojeg sam odlučila ići instruktorskim koracima taj što sam kroz svoj poprilično dugi vježbalački staž, u kojem je bilo svega i svačega, otkrila koliko vježbanje može biti korisno i ljekovito. Ne samo na van, nego i iznutra- bila sam odlučna u tome da pomognem ljudima da osvijeste svoje tijelo i otkriju tip pokreta koji im najviše odgovara, onaj zbog kojeg će rado odlaziti na treninge i tako poboljšati svoj život.
Pokret me je izvukao iz nekih za mene teških situacija u životu u kojima su mi i tijelo i um bili pod velikim pritiscima, a posljedice su bile itekako osjetne. Migrene, gastritis, problemi sa crijevima, spavanjem. Nije bilo moguće proći mjesec dana bez doktora. Organizam je bio u kolapsu, a ništa od toga nije bilo organske prirode već posljedica djelovanja raznih stresora. U trenutku u kojem sam odlučila dati prednost pokretu pred svim ostalim obvezama koje sam imala kao i previše radišan student, u kojem sam odlučila sve frustracije i pritiske izbaciti na van, stvari su počele ići na bolje. Jedna po jedna dijagnoza nestajala je ili su se simptomi počeli smanjivati. Naravno da su se pritisci smanjivali kako su se i moje obveze primicale kraju, ali znati da postoji nešto čemu se možete okrenuti kada stvari krenu nizbrdo ili postanu neizdrživo teške, neprocjenjivo je.
Nitko od nas ne može pobjeći od stresa, a danas, sa karticama, kreditima, nedostatkom vremena i svime što prati suvremeni način život, njegove posljedice vidljive su na svakom koraku. Svaka druga reklama na televiziji predstavlja tablete za poticanje probave ili one za smirenje. Ne stignemo jesti kako treba, a tko je vidio zaspati sam od sebe. Problemi su to s kojima se susreće suvremeni i najčešće urbani čovjek, a sve to u svojoj glavi, dok tijelo ostaje po strani. Od njega očekujemo da funkcionira savršeno, da podnosi sve što smo stavili pred njega, bez da mu dajemo išta od onoga što mu treba. A kada nešto zaboli, pitamo se- od čega sada to, pa nisam dignuo nikakav težak teret.
S jedne strane ta priča, s druge, fitness ludilo u kojem morate brže, jače, bolje i naravno, ništa bez dodatnih proteina. Sjedite osam sati u uredu, a nakon toga stavite utege od sto kilograma na sebe i radite čučanj-skok. Nakon mjesec dana ili ste se ozlijedili pa u potpunosti odustali od pokreta- jer to treba biti teško i mukotrpno ili ne možete više izdržati samo na riži i piletini- jedan cheat day u tjednu premalo vam je. Nemojte me krivo shvatiti, i sama sam trenirala tajlandski boks koji nije baš najnježniji sport na svijetu, a eksplozivna snaga omiljeni mi je tip treninga. No treba poznavati svoje tijelo- treba se potruditi upoznati ga i vidjeti što mu treba i što kada može. A danas sve želimo sad i odmah i kao da smo u nemogućnosti stati i osjetiti što nam kaže naše tijelo, u kojem je stanju naša glava.
Zato mi je bilo iznimno drago da sam za svoju školu izabrala fitness katedru pri učilištu Magistra u Zagrebu koju vodi doktorandica kineziologije Amika Tomčić gdje smo kao polaznici dobili suvremene znanstvene spoznaje o tjelovježbi potvrđene u praksi. Najveći je naglasak bio stavljen na sigurnost vježbača- u tom smislu je osobito važan princip zadržavanja neutralnog položaja kralježnice (zadržavanje pravilne prirodne zakrivljenosti kralježnice) pri izvođenju svih pokreta. Nije bilo lako mijenjati ono što je od prije naučeno- iako toga često nismo svjesni, tijelo pamti i mijenjati obrasce kretanja zahtijeva puno napornog rada i vremena. Ali ako učimo ono što zbilja funkcionira, sve se isplati i dugoročno gledano ima više smisla.
Predavanja su bila podijeljena na ona teorijska, gdje se učila anatomija i fiziologija, zatim teorija treninga te osnove prehrane, kao i komunikacija s klijentima i praktična predavanja gdje smo znanja koja smo usvojili na teorijskoj razini trebali povezati sa samim pokretom. Jedno bez drugoga ne ide, a ono na čemu sam možda najviše zahvalna jest to što su nas u školi naučili kako se odnositi prema tijelu u pokretu, naučili su nas razmišljati- koji pokret aktivira što, koji je cilj vježbe koju izvodimo. Kada dobro naučite osnove, onda se sa nadogradnjama možete puno lakše i sigurnije igrati. To, ponavljam, zahtijeva puno truda, ali čini vaš trening učinkovitijim i sigurnijim.
Osim znanja o tome kako tijelo funkcionira – a saznanja iz tog polja neprestano se mijenjaju i treba se konstantno razvijati-, učenja principa slaganja treninga te prakse koju smo trebali zabilježiti i odraditi u fitness centrima, učili smo i o tome koliko je važna sama osobnost instruktora i sposobnost motivacije. Teorija je u tom smislu jedno, a praksa često zahtijeva razne prilagodbe specifičnoj situaciji. Otkriti što je ono što pokreće vaše vježbače, pristup koji ćete primijeniti dok im nešto objašnjavate, energija koju ćete ostaviti u dvorani, sve su to stavke koje variraju s obzirom na grupu s kojom radite.
Posao instruktora nije lagan, ne samo zbog toga što zahtijeva puno fizičke energije da bi se izdržali svi ti treninzi na dnevnoj razini, već zbog toga što zahtijeva gore navedeno znanje, ali i pripremu temeljenu na poznavanju dinamike grupe s kojom radite. A tek onda sve ono što se vidi, ono što radite u dvorani, što se samo čini kao glavni dio posla.
Ne bih u tom smislu htjela puno pametovati jer sam tek na početku svog instruktorskog puta i preadmnom je još puno učenja. No čini mi se da je baš ta kombinacija, znanja koje sam dobila u školi, a koje mi je bilo nužno da povežem i popunim neke praznine te dugogodišnjeg i raznolikog vježbalačkog iskustva dobar put za razumjeti što je to što vježbačima treba i kako to uskladiti s onim što oni od treninga žele.
Svojim vježbačicama danas, radila grupne ili individualne treninga pokušavam pomoći da prije svega osvijeste svoje tijelo, da znaju kada rade neki pokret, zašto ga rade i što im koji tip treninga donosi. Pokušavam im prenijeti ljubav i vjeru u pokret koje i sama imam te im pomoći da vide što za njih najbolje funkcionira. Puno puta i u svojim tekstovima o tjelovježbi govorim da je ljudsko tijelo mehanizam stvoren za kretanje, samo treba pronaći svoj tip pokreta. Iza toga stojim i kao vježbačica i kao instruktorica. Energija koju ostavljam u dvorani jednaka je onoj koju dobivam nazad od svojih vježbačica i to je jedna od ljepota ovog posla ako ga se radi punim srcem- znati da si djelovao na nekoga i osim znoja, stavio mu i smiješak na lice.
Učilište Magistra u Zagrebu upisuje nove polaznike dva puta na godinu, na jesen i na proljeće, a sve ostale informacije, cijenu školarine, uvjete potrebne za upis te smjerove koje možete odabrati (instruktor grupnog fitnessa uz glazbu, instruktor u teretani, instruktor pilatesa i joge) možete pronaći na službenoj stranici učilišta.
Novinarku odijeva Body Feeling
