Mesom do veganstva

Kad sam postala veganka, nekoliko me godina prao val optimizma – mislila sam da je dovoljno opisati ljudima kojim procesima njihovo meso dolazi do stola, dati im nekoliko početničkih recepata i uputiti na znanstvena istraživanja o biljnoj prehrani i uskoro ćemo svi prestati ubijati životinje za hranu. Sedam godina poslije znam da u vegansku jednadžbu ulazi mnogo više od toga. Psihologinja Melanie Joy, koja je skovala izraz karnizam, upozorava da se jedenje mesa u većini kultura smatra normalnim, potrebnim i prirodnim. Činjenica da je većini ljudi teško nadići društvene i kulturalne stigme i pronaći dovoljno snažno političko uvjerenje za veganstvo nešto je što kao aktivisti/-kinje za prava životinja moramo uzeti u obzir kad razmišljamo o najboljim načinima za promicanje veganstva. Zato ne čudi da sam nakon početnog optimizma upala u začarani krug frustracije što ljudi ne mogu ili ne žele (p)ostati vegani – samo širenje poruke i recepata nije dovoljno ako godišnje ubijamo više od 70 milijardi kopnenih životinja za hranu, a konzumacija mesa naglo se povećava u zemljama rastućih ekonomija (Kina, Brazil, Indija). Veganska revolucija vjerojatno se neće dogoditi tako da idemo od osobe do osobe s tofuom i prikazujemo snimke iz klaonice. Što nam je onda činiti?

Odgovor i novi val nade pronašla sam na panelu Ending Animal Agriculture Through Cultured Meat u organizaciji Sentience Politicsa, političkog think-tanka utemeljenog na principima učinkovitog altruizma. Fokus panela bio je predstaviti potencijalno rješenje protiv ubijanja životinja za hranu – laboratorijski uzgojeno meso, odnosno in vitro meso.

Nije se ulazilo u tehničke detalje uzgoja takvog mesa, ali ovo su najvažnije točke:
životinjsko tkivo uzgaja se u laboratoriju u kontroliranim uvjetima iz mišićnih stanica

1. mišićne stanice bezbolno se uzimaju od žive životinje “donora”, ali moguće je i koristiti genetski modificirane stanice koje bi se mogle reproducirati unedogled i bez životinje “donora”
2. u proizvodnji se za rast stanica koristi fetalni teleći serum (dostupan kao nusproizvod mesne i mliječne industrije), ali biljna alternativa je moguća, na čemu se i radi
3. od jedne mišićne stanice može nastati bilijun novih
4. u proizvodnji se ne koriste antibiotici, a trenutačno ni GM tehnologija

Laboratorijski uzgojeno meso realistično je rješenje. Prvi hamburger od takvog mesa predstavljen je javnosti 2013., a njegov tvorac, doktor Mark Post sa Sveučilišta u Maastrichtu, ujedno i jedan od govornika na panelu, tvrdi da bi ono moglo postati komercijalno dostupno i cijenom konkurirati tradicionalnom u sljedećih deset godina.
Post je jasan oko toga zašto radi na razvijanju in vitro mesa: budući da je i sam mesojed, dobrobit životinja nije mu na prvom mjestu – prvenstveno ga zanimaju ekologija i sigurnost hrane. Kaže da ljudi vole jesti meso i da mu je teško zamisliti da će ga se ljudi odreći pa moramo raditi na razvijanju novih tehnologija da im to meso učinimo dostupnim bez ubijanja životinja, iskorištavanja golemih količina zemlje i ekoloških i zdravstvenih posljedica. Tehničke inovacije dogodit će se prije nego što drastično promijenimo odnos prema drugim životinjama – i to je dobra stvar. Riječima predsjednika Sentience Politicsa Adriana Mannina: “Žrtvama je svejedno kako ćemo ih spasiti.” Nadalje, in vitro mesu moći će se dodati proteini i omega 3 kiseline, a oduzeti zasićene masti, što će ga učiniti zdravijim i potencijalno primamljivijim od tradicionalnog mesa. Osim Posta, još nekoliko tvrtki radi na razvijanju in vitro mesa, mlijeka i jaja. To je glavni razlog zašto bi vegani/-ke trebali podržati razvoj, proizvodnju i kupovinu in vitro mesa i ostalih životinjskih proizvoda, iako bi ciljana skupina za te proizvode bili sadašnji mesojedi.

Ipak, ovaj je kontekst također potencijalno problematičan. Prvo, in vitro meso moglo bi pojačati stereotip o tome kako nam meso treba da bismo preživjeli. Zato Post naglašava kako bi aktivisti/-kinje za prava životinja paralelno s lobiranjem za in vitro meso trebali nastaviti sa širenjem veganstva i prava životinja. Drugo, mogli bismo reći kako već postoje dostojne zamjene za meso u obliku soje, seitana i tofua. Sebastian Joy, predsjednik Njemačkog vegetarijanskog saveza (VEBU), kaže da treba paralelno raditi na razvijanju obje opcije jer ne znamo koja će u kojem kontekstu biti uspješnija. Treće, što naglašava i Post, razvoj in vitro mesa trebale bi financirati vlade, a ne privatne tvrtke. I zadnje, iako bi 9 od 10 ljudi bilo spremno kušati in vitro meso, vjerojatno bi mnogo ljudi bilo skeptično prema takvom mesu jer je “neprirodno”. Znanstvena i veganska zajednica moraju rušiti mitove o opasnostima GMO hrane i novih tehnologija. Kao što kao vegani/-ke ne možemo kritizirati veganske zamjene za meso ili govoriti da nije potrebno uzimati suplemente vitamina B12, moramo prepoznati i prednosti koje nove tehnologije donose veganstvu i pravima životinja.

Jedno je pak sigurno: laboratorijski uzgojeno meso moglo bi biti najbrže i najučinkovitije rješenje protiv uzgoja i ubijanja životinja za hranu. Kao vegani i veganke imamo obavezu informirati se o njemu, prosljeđivati informacije i podržavati razvoj novih tehnologija u proizvodnji mesa. Proizvodnja mesa bez životinja uskoro bi mogla postati stvarnost, kao i naš san da se jedan dan probudimo u veganskom svijetu.

Dodatno čitanje/gledanje:

1) informativni video o proizvodnji in vitro mesa:

2) brošura o in vitro mesu kao etičkoj alternativi masovnom uzgoju životinja za hranu
3) više o Marku Postu i in vitro govedini
4) Nick Cooney o znanosti promoviranja prava životinja/veganstva:

5) Melanie Joy o učinkovitom veganskom aktivizmu:

6) GMO i veganstvo:

7) razvoj in vitro mesa: SuperMeat, MemphisMeats, CulturedBeef
8) bistro In Vitro