Prošla su više od dva i pol desetljeća otkako se neki članovi moje obitelji nastavljaju čuditi što ne jedem druga živa bića. I dalje misle da sa mnom nešto nije u redu. Kao kada npr. kihnem ili se malo prehladim pa to pripišu tome što ne jedem životinje. Sukladno tome, čini se da ljudi koji jedu namirnice životinjskog podrijetla sigurno nikada nisu prehlađeni, a kamoli ozbiljnije bolesni. Naravno, istina je potpuno suprotna. No, čak i da je jedenje životinja preduvjet savršena zdravlja, tko bi normalan tada želio biti fizički zdrav u bolesnome svijetu u kojemu su životinje prihvatljiva hrana? I koja je zapravo definicija zdravlja u istom tom svijetu, u kojemu su nasilje i agresija i dalje glavna pokretačka snaga, iako više ne nosimo toljage u rukama, barem ne one vidljive?
Kada me netko pita zašto ne jedem meso/životinje, što drugo mogu odgovoriti osim: zato što su one ja. Ta tri dnevna krvava obroka ne bi me nahranila. Zato što moć da zlostavljamo i ubijamo druge nije kreativna moć ljubavi nego krajnje bijedno negiranje života. Zato što u svakoj životinji, u svakom djetetu, u svakom odraslom čovjeku pulsira živi rascvjetali život, pulsira žudnja za ispunjenim sretnim postojanjem. Svaka stanica tijela čezne za ostankom ovdje, za milovanjem sunca po koži, za dodirom vjetra na licu, za uranjanjem u svježu travu, za užitkom kretanja i trčanja na slobodi.
Slika janjeta koje bezbrižno skakuće livadom izmamljuje ti svojom ljepotom i čistoćom osmijeh na lice… Jesu li njegovo zaklano, ispečeno i ukusno začinjeno meso na tanjuru i nepcu ugodan okus dovoljni da iznova zaboravljaš tko je bilo upravo to biće – jedinstveno, žedno i gladno vlastita života? Ako okus i navika prevagnu nad uvažavanjem nečijega života, tko si onda zapravo? Tko je ta osoba u tebi i koje su tvoje vrijednosti? Koliko uporno možeš zaboravljati i brisati iz misli činjenicu da negdje, daleko od tvojih očiju, upravo sada, u ovom blaženom dragocjenom trenutku, nož zarezuje nečiji vrat, nečije biće grčevito se bori za još jedan, posljednji udah života koji zauvijek i nepovratno istječe iz tijela, a nezamislivi bol, strava i užas zamjenjuju ono što je moglo ostati život… kada bi tvoja odluka svaki dan, sa svakim obrokom bila drukčija?
Ne pozivam te da postaneš ili da ostaneš vegetarijanac. Ne bi li bilo vrijedno progledati šire i dalje nego ikada ranije? Pomisliš li barem ponekad da svaka od tih životinja, od tih prezrenih zgaženih života ima obitelj, da postoji drhtava prerezana veza između djeteta i majke koja nije moguća samo zato što su svi oni pogrešna vrsta, tamo neke druge životinje? Dok čvrsto grliš svoje najveće blago, ima li u tvojem umu i srcu mjesta za spoznaju da je tek rođeno tele, milo i nespretno na svojim tankim nožicama, njezino najveće blago? Vidiš li u njezinim velikim dobrim očima roditelja kakav si i sam svojemu djetetu?
Kada me netko pita zašto ne pijem mlijeko ili ne jedem jaja, što drugo mogu odgovoriti osim: zato što su one ja. Zato što znam da je moje mlijeko namijenjeno kao prva hrana mojemu djetetu, a ne štenetu, mačiću, teliću ili praščiću. Zato što znam da je u jajetu mogućnost nastajanja bića koje će postati nečije dijete. Ona ne želi životariti nagurana u kavez, ona ne misli da nam treba ”dati” svoja jaja. Ona ne želi živjeti u svijetu u kojemu njezinu djecu, pahuljaste muške piliće, zdrobe žive ubrzo nakon rođenja, samo zato što ne mogu ”davati” jaja? Svaki dan biram svijet bez poniženih izmučenih tijela i prolivene krvi. Pogledaj ih i, izabirući život za njih, izaberi i ti vlastitu ljudskost, dostojanstvo i poštovanje prema njihovim neponovljivim životima i pravu da slobodno dišu, jednako kao ti i ja.
Snježana