Na prvi glas da je u kulinarskom showu Nove TV natjecatelj i “neki vegan” sam pomislio da je osoba koja mi to kaže nešto prečula ili krivo shvatila. Bilo mi je čudno da bi vegan sudjelovao u emisiji u kojoj ne bi mogao izbjeći pripremu i kuhanje namirnica životinjskog podrijetla. I ne samo to, u emisiji koja za cilj ima promociju takve vrste prehrane te prodaju oglasnog prostora oglašivačima iz mesne i mliječne industrije. Pa sam otpisao cijelu priču.
Nekoliko dana kasnije sam istu informaciju vidio i u jednoj veganskoj grupi na Facebooku, a na kraju sam imao priliku i sam vidjeti kako se redatelj i koreograf Igor Barberić u programu Nove TV izjašnjava kao vegan.
Da odmah maknemo na stranu ono što možemo na početku riješiti: Barberić za mene nije vegan. Moja osobna definicija vegana je veoma jednostavna: vegan je osoba koja ne eksploatira životinje. Sedam riječi, nije loše ako tražite kratku i jednostavnu definiciju. Prihvaćam da možda postoje i druge definicije, ali smisao je tu negdje.
Također, ne mislim da bi trebala postojati veganska policija koja bi trebala odvesti svakog tko prekrši neki od “zakona veganstva” i jako sam protiv onih svađa na temu tko je čišći vegan. Pogotovo sam protiv onoga kad se vrijeđa i napada vegetarijance žešće nego da su mesojedi – na ljestvici odgovornosti prema životinjama i svijetu u kojem živimo definitivno kotiraju bolje od njih. I to je neporecivo. A i na pola puta su do veganstva, zar ne?
Intimnost hranjenja
Nisam ni za osudu ljudi koji rade u ne baš savršenim organizacijama da zarade za život – čvrsto sam uvjeren da vegan može raditi kao učitelj u školi koja služi učenicima mesne obroke, blagajnica u Konzumu ili na bilo kojoj poziciji u tvrtki koja svoje poslovne partnere zna odvesti na ćevape. Ne samo da takvi ljudi mogu biti vegani, nego nam i treba što više takvih vegana, oni podižu vidljivost veganstva više nego netko tko je otpirio na selo i živi od plodova koje sam uzgoji, iskopčan od društva i od interneta.
Da Masterchef ima plesne točke između prizora s kuhanjem, i da je Barberić za njih napravio koreografiju, ne bih smatrao da imam razloga nešto mu prigovoriti. Ali kad ga vidim kako nosi krvavi batak u rukama, nešto se u meni slomi. I on sam je u emisiji promrmljao nešto u stilu “Zamislite mene, vegana, s pilećim batkom u rukama”. I onda je to meso rezao, kuhao pred kamerama, na kraju još i kušao prije posluživanja.
Mislim da je to točka koju ne bi smio preći – možda čak iz ritualističkih razloga. Religije imaju poseban odnos s hranom – od nuđenja hrane božanstvima (hinduizam), preko religijskih zabrana (islam, judaizam, gotovo sve ostale religije) do čina hranjenja kao najvažnijeg obreda (pričest u krščanstvu). To nije slučajno – čin hranjenja je jedan od najintimnijih činova u čovjekovu životu, trenutak u kojem našu utrobu spajamo izravno s agentima vanjskog svijeta u obliku hrane. On transformira i hranu i hranjenog. Puštanje mesa u taj najintimniji osobni krug je automatski prekid veganske prehrane, a kamoli veganstva. To je razlog zašto Barberićevo samoproglašavanje veganom tako grebe uši. O štetnosti njegova pristanka da paradira pred javnošću s krvavim komadima mesa u ruci za veganstvo ne moramo još niti počeli razmišljati da bi se osjetili uvrijeđenima.
Igor Barberić i dobroćudni moroni
Stavimo Barberića nakratko u usporedbu s drugim aktualnim kulinarskim showom, konkurentskim Tri, dva, jedan… kuhaj, koji se prikazuje na RTL-u. U njemu je dosta pozornosti izazvala nedavna epizoda u kojoj su natjecatelji dobili ubijene fazane sa svim perjem i utrobom, koje su prvo morali očistiti, a onda pripremiti. Uz dosta prirodnog gađenja, natjecatelji su se uglavnom zgražali nad procesom kojim od donedavno živog bića nastaje komad mesa.
Mazohistički sam odgledao tu epizodu, i brojao u sebi koliko puta je netko od natjecatelja bio na rubu zaključka da je to što rade životinjama pogrešno. I vjerujte, dogodilo se to jako puno puta, ali društveno programirana blokada u mozgovima je učinila svoje. RTL za svoj show uglavnom regrutira dobroćudne morone, ali čak i takva ekipa se prvi put u životu zapitala o tome otkud stvarno dolazi meso koje jedu i gotovo ispravno zaključila koji je jedini ljudski i moralan odgovor na to pitanje. Uz malo pozitivnog poticaja, nakon susreta s fazanom, tamo se moglo stvoriti barem nekoliko etičkih vegetarijanaca, ako ne i vegana. Moralni kompas im je prilično poremećen zbog društvenih silnica, ali su ga barem pokušali upotrijebiti. I po tome su pokazali da su veći od nominalnog vegana, koji je očito odlučio isključiti svoj moralni kompas na jedan period zbog malo medijskog pojavljivanja.