Većina ljudi ne vjeruje da će zaista umrijeti.
Čudno, budući da je to jedina stvar u koju možemo biti potpuno sigurni.
Kao što poslovica kaže: ništa nije sigurno, osim poreza i smrti. Ali možete se preseliti u poreznu oazu poput Švicarske i izbjeći poreze, pa će vam jedina zaista apsolutna, definitivna, stvarna, sigurna stvar u životu ostati smrt.
Većina nas ne voli govoriti o smrti. Ne razmišljamo o smrti i sasvim sigurno ne mislimo da ćemo umrijeti.
Na sreću, ili na nesreću, odrasla sam u obitelji u kojoj je razgovor o smrti bio čest i dobrodošao. Roditelji mi nisu religiozni, nikad nisu bili niti će biti. Moj otac je posebno jasno nama djeci naglasio da očekujemo smrt, prije ili kasnije, ali da je ona neizbježna.
Često bi nas, kad smo kao djeca brinuli o nekoj sitnici, otac podsjetio da se usmjerimo na bitno, a ne na detalje, jer “Svi ćemo umrijeti, a onda nam to neće izgledati tako važno.”
Kao dijete, ponašanje mojih roditelja me umaralo. Podsjećati sedmogodišnjaka na smrtnost je čudno, ali i prilično irelevantno. Također mi je bilo jasno da drugi roditelji ne daju svojoj djeci “podsjetnike na smrt”, kao i da mi podsjećanje djece na izglede koje imaju da umru na dječjem igralištu neće donijeti nove prijatelje. Znam to, pokušala sam.
Ne donosi vam to prijatelje ni kad ste odrasli. Spomenite koncept smrti ljudima, i odjednom će vas optužiti da ste morbidni. Ali zdravo razumijevanje smrti, i stvarnosti da ćemo umrijeti, je samo to – zdravo. I danas sam beskrajno sretna što su me roditelji nježno podsjećali dok sam odrastala.
Mnoge vjere i pokreti naglašavaju koncept smrti, i naše potrebe da se pomirimo s njom, da integriramo svjesnost o smrti u naše svakodnevne živote. Tibetanski budizam je možda najizravniji u tome i podučava nas da svakog dana razmotrimo koncept umiranja. U dnevnoj kontemplacijskoj praksi četiri misli koje okreću um ka darmi, drugo razmišljanje se bavi smrću, smrtnošću i nestalnošću. Razmislite o tome.
Kontemplacija o smrti potiče se kako bismo bolje razumjeli svoju nestalnost. Naše tijelo, misli i um su u konstantnoj fluktuaciji, kao i ono što doživljavamo stvarnim svijetom oko nas.
Sve je nestalno, zbog čega nas tibetanski budizam uči da se ne vezujemo ni za što, nego da radije kultiviramo svoj duh iznutra. Dopušta nam i da sebe razdvojimo od svog ega, osobe koju smo kreirali kroz etikete i imovinu.
Za mnoge od nas je ovaj koncept previše neopipljiv. Mislimo da se ne želimo odvojiti od svog ega. Ja volim svoj ego. I Chanelovu torbicu koju sam upravo kupila, i skupi auto pred mojom kućom, da ne spominjem pramenove od neki dan. To “ja” mi je važno, i većina od nas ne žele se distancirati od svog identiteta.
Slobodni zidari, s druge strane, sebe svakodnevno podsjećaju na koncept smrti putem predmeta kojima se okružuju. Primjerice, uđete li u ured slobodnog zidara, možda ćete uočiti lubanju, znak da se svi vraćamo u prah. Simbol koji ukazuje na to da sve ide prema propasti, to je neizbježan dio ovog fizičkog stanja.
Zvuči morbidno, ali nije. Zamislite da se svaki dan suočavate s tom lubanjom, ne bi li vas potaknula da razmislite o svojoj budućoj smrti i pomogla vam staviti stvari u perspektivu.
Nitko nikad nije ležao na samrtnoj postelji i pomislio: “Hmm, da sam bar više vremena provela u uredu, na sastancima i među papirima.”
Nitko nije pomislio: “Da sam bar više vremena provela na mobitelu šaljući poruke i mailove.”
I ono što definitivno nitko nije pomislio: “Da sam bar više vremena potrošila na pisanje statusa na Facebooku!”
Ali ljudi misle: “Da sam bar provela više vremena sa svojom obitelji”, ili “Da sam bar rekla partneru da ga volim; možda sam mu trebala to govoriti svaki dan”, ili “Da sam bar slijedila svoj san”.
Zamislite što biste vi pomislili. A onda odite korak dalje, zamislite da je taj dan stigao. Slobodni zidari vjeruju da podsjećanje na smrt znači da ćemo svaki dan živjeti punije, grabiti prilike umjesto da odugovlačimo i gubimo vrijeme.
Europski redovnici u srednjem vijeku podučavali su ars morendi, umjetnost umiranja. Knjiga naslova “Vještina umiranja” iz tog razdoblja kaže:
“Nauči umirati, i živjet ćeš, jer nema onih koji će zaista živjeti koji nisu naučili umrijeti.”
Škotska spisateljica Muriel Sparks napisala je:
“Da ponovim život, navikla bih se svake večeri usredotočiti na misli o smrti. Vježbala bi, tako reći, sjećanje na smrt. Nema druge prakse koja tako intenzivira život. Smrt, kad priđe, ne bi trebala nikoga iznenaditi. Trebala bi biti dio punog iščekivanja života. Bez sveprisutnog osjećaja smrt život je bljutav. Mogli bi isto tako živjeti samo od bjelanjaka.”
Misliti o smrti, i stvarnosti toga da dolazi po vas, ili po vaš ego jednog dana, nije izlika za krajnje hedonistički način života. Ali će nas natjerati da razmotrimo što stvarno cijenimo i što želimo biti.
Izdvojite trenutak i razmislite o tome. Da vam je danas zadnji dan, kako bi ga proveli, i što bi učinili da bi on nešto značio?
(prilagođeno s Elephant Journala)