Nešto što često zaboravljam i moram se podsjećati: nisam krenuo nekud.
Ovaj trenutak nije samo stepenica na putu do nekog drugog mjesta. On je odredište. Već sam tu.
Nisam na putu do važnijeg trenutka. Ovaj, sadašnji, trenutak je najvažniji trenutak.
Nekim čitateljima je ovo očito, ali ja to često zaboravljam. Nije mi to očito samo po sebi, dok se ne podsjetim. Čak i tada, potrebno mi je malo uvjeravanja, jer imam tendenciju otpisati sadašnji trenutak, pa misliti da su oni koji uskoro dolaze važniji.
Pogledajmo na brzinu nekoliko primjera:
- U prometu ste, doslovno na putu prema odredištu. U žurbi ste da negdje stignete. Ali ovaj trenutak, dok sjedite u prometu, frustrirani, nije manje vrijedan od drugih trenutaka u vašem životu. Pun je zvukova, prizora, tekstura, emocija, drugih ljudi, sposobnosti da budete prisutni i cijenite život, sposobnosti da se naučite strpljenju i tome kako se nositi s poteškoćama, sposobnosti da vježbate povratak u sadašnjost. Te, i mnoge druge stvari prisutne u sadašnjem trenutku su nevjerojatno važne.
- Idete na sastanak. Skoro ste stigli do nečeg važnog! Ali sada, dok hodate ovim hodnikom, je jednako važno. Ako ne obratite pozornost, promaknut će vam. To je prilika za vježbu, za zahvalnost, za disanje, za malo prostora za sebe prije sastanka, za promatranje emocija koje osjećate.
- Netko vas prekine dok radite nešto važno. Kako se usuđuju! Zar ne znaju da radite nešto važno, a sad su vas prekinuli? Ali ovaj trenutak kad uočite svoju frustraciju, ova prilika da date svoju prisutnost drugoj osobi, ova prilika da cijenite drugu osobu i osjetite znatiželju… i to je sve jako važno.
- Tuširate se, perete suđe, odijevate se, uzimate ključeve od automobila – to su trenuci kad žurite prema idućoj stvari. Ali oni su i sami po sebi odredišta, ako obratite pozornost. Oni su prostori između, vrijeme za vježbu, vrijeme za uočavanje, mini meditacije.
Svaki trenutak proleti, jer smo na putu prema nečem drugom. Lete, lete, lete i nema ih više. Ne uočavamo ih, jer su nevažni. Naši životi postaju hrpe neuočenih nevažnih trenutaka na putu do važnijih stvari. Važne stvari onda završe na istoj hrpi, dok ne ostanemo pitajući se gdje je sve nestalo.
Svaki trenutak je poput rose na travki, krhak i spreman ispariti, dragocjen. Nemojmo tratiti te trenutke slične rosi zanemarivanjem.