Vjerujem da nisam jedini koji ne voli etiketiranje ili čak zazire od njega. Činjenica je, pak, da društvo u kojem živimo teško može funkcionirati po princima koji ispadaju iz okvira uobičajenog i poznatog, zadanih normativa. Sve što je drukčije jest strano, nepoznato, stvara osjećaj ugroze i posljedično je – neprijateljsko?
Postoji jedna etiketa koja je do unazad desetak godina u našoj sredini izazivala zbunjenost i podsmijeh, a danas je sve uvrježenija i prihvaćenija u svakodnevnom ophođenju i govoru. Ta etiketa jest vegan ili veganstvo. Tko su zapravo vegani?
Svaki prosječan i malo informiraniji pojedinac izrecitirat će vam da su vegani ljubitelji životinja koji ne jedu životinje niti bilo koje proizvode koji sadrže njihove sastojke. Drugi će pak reći da su vegani ekstremnija verzija vegetarijanaca. Koliko su, zapravo, ti navodi točni? I, jesu li vegani nešto mnogo više od toga?
Istina, vegani ne konzumiraju životinje niti bilo koje druge proizvode koji sadrže njihove sastojke. Vegani također ne nose odjeću i obuću nastalu od životinja, a isto tako ne koriste proizvode za koje su životinje patile i bile ubijene u laboratorijima. Vegani, nadalje, ne podržavaju niti jedan oblik zabave u kojem su životinje zatočene i iskorištavane (primjerice cirkusi, zoološki vrtovi, dupinariji, putujuće menažerije), a protive se lovu, ribolovu i bilo kojem drugom obliku nasilja.
Zastanimo ovdje na trenutak: vegani se protive bilo kojem drugom obliku nasilja.
Znamo da nasilje može biti tjelesno i verbalno. Svi lako prepoznajemo tjelesni oblik nasilja, no što je s emotivnim, ucjenjivačkim, ponižavajučim i sličnim verbalnim oblicima nasilja? I, na koga se ovo, zapravo, primjenjuje?
“Veganstvo znači buđenje, osvještavanje i izlazak iz magle koja štiti većinu ljudi od patnje životinja i smrti – strave koja se vječno nastavlja samo iz navike, radi ugode i profita”, kaže Joanne Stepaniak u svojoj knjizi Being Vegan: Living With Conscience, Conviction, and Compassion (Lowell House, Los Angeles, 2000; ulomak iz knjige s engleskoga preveo Ozren Ćuk za @nimal portal, Zarez 144-145, 16. prosinca 2004). U istoj knjizi Stepaniek spominje kodeks veganske etike, kojeg je razvila sa Stanleyjem M. Saponom, a koji je prvi put objavljen u knjizi The Vegan Sourcebook. Tamo su navedeni osnovni principi veganskog životnog stila, a neki od njih su: vegani su osjetljivi na slučajeve patnje, vegani cijene jedinstvenost svih oblika života, vegani osuđuju nasilje i vegani šire principe solidarnosti.
Budući da su vegani (ili bi prema ovom kodeksu trebali biti) osjetljivi na slučajeve patnje, oni “odbacuju radnje koje nanose bol osjećajnom, pokretnom živom biću, bilo životinji bilo čovjeku, bilo namjerno bilo nesvjesno.” Usudim se reći da je u ovoj rečenici sama bit veganstva. U svom načinu života, razmišljanja i postupanja, vegani bi trebali primjenjivati (ili već primjenjuju) jednake principe etike, tolerancije, suosjećanja i empatije i prema životinjama i prema ljudima. Kao što se vegani bore protiv specizma – “propust da se, s obzirom na pripadnost vrsti ili karakteristike tipične za neku vrstu, bilo kojem svjesnom biću prida jednak obzir i poštovanje” (definicija iz knjige Specizam, Joan Dunayer, Dvostruka duga d.o.o. i Institut za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba, Čakovec, 2009), a što poglavito dolazi do izražaja na relaciji čovjek/ljudi i ne-ljudske životinje – tako bi se isto trebali zalagati i paziti da se taj isti propust s obzirom na pripadnost vrsti ne dogodi prema vlastitoj vrsti, odnosno nama samima (što, priznajem, katkada nije nimalo lagano s obzirom na intenzitet i količinu nasilja kojima su životinje svakodnevno izložene).
Mnogi vegani misle da je paziti na ono čime se hranimo, u što se odijevamo i što koristimo za osobnu higijenu i održavanje našeg kućanstva (ukratko u se, na se, poda se) dostatno da se bude veganom. Pa čak i ako se katkad “resetiramo”, nakon što uslijed brzopletosti, nepažnje ili presitnih i zakučastih deklaracija zabunom pojedemo nešto nevegansko (životinjsko), mi s grizodušjem okrenemo novi list i nastavimo koračati na svom putu veganstva. No, je li to dovoljno da bi se netko mogao etiketirati veganom? Dosadašnje iskustvo pokazalo je da – nije.
Internet je, nažalost, svjedok “veganskim ratovima” u kojima vegan diže ruku ili čizmom gazi drugog vegana, a nisu zanemarivi i banalni primjeri izazivanja razdora unutar “veganskog pokreta” blaćenjem, širenjem laži, izmišljotina i neistina u nastojanju ostvarivanja nekih osobnih ciljeva ili utaživanja gladi za malo (medijske) pozornosti. Nerijetko smo svjedoci internetskih objava u kojima pojedinci, koji se nazivaju ljubiteljima životinja i borcima za njihova prava, osuđuju i prozivaju svoje istomišljenike koji svoj krug empatije i suosjećanja ne zatvaraju pred izbjeglicama, siromašnima i drugim potrebitim – mesojedima, a još su žalosniji primjeri otvorenog iskazivanja agresije i mržnje prema mesojedima, odnosno neveganima, ili pak onima koji su “samo” nekog drugog životnog ili osobnog opredjeljenja, pogrešne boje kože ili krivog religijskog uvjerenja. Takve reakcije nisu u potpunosti neshvatljive s obzirom kakvim smo sve strahotama podvrgnuli životinje, nas same!, i ovaj planet, no znači li to da su one i opravdane? Napose ako se uzme u obzir da smo i mi nekada bili takvi…
U konačnici, ne svrstavamo li se i mi, barem deklarativno, u kategoriju životinja? Ako svi mi pripadamo jedinstvenom životinjskom svijetu, koji se jednako rađa, živi i umire u ovom jedinom egzistencijalnom okruženju kojeg imamo, otkuda si uzimamo pravo gaziti principe po kojima očekujemo druge da žive? Zar je licemjerstvo u nedostatku samokritičnosti opravdano? I u kojoj se mjeri ono može tolerirati? Ponavljam, “vegani odbacuju radnje koje nanose bol osjećajnom, pokretnom živom biću, bilo životinji bilo čovjeku, bilo namjerno bilo nesvjesno”.
Kao što sam već ranije spomenuo, svi se mi katkada “resetiramo”. Živjeti po veganskom kodeksu nije uvijek lako. To je viši etički princip kojem stremimo i koji iziskuje svakodnevan angažman. Svi se mi s vremena na vrijeme zaboravimo, jer svi smo mi pod kožom krvavi. Veganstvo je dugotrajan proces, a “blago buđenje može dovesti do opsjednutosti ako se zaboravi činjenica da je suosjećanje, a ne savršenstvo, smisao veganskog življenja. Naš svijet nije idealan”, kaže Stepaniak u svojoj knjizi Being Vegan: Living With Conscience, Conviction, and Compassion.
Pišući ovaj blog cilj mi je bio ukazati na neke više-manje (ne)poznate činjenice i ponajprije pozvati na buđenje naše individualne i kolektivne svijesti. Krug etičkog veganstva sastoji se od ljubavi, tolerancije, empatije, suosjećanja i pomaganja drugima. Štakoru u laboratoriju, kravi u tvorničkoj farmi, slonu u cirkusu, ranjenom vuku u divljini, zlostavljanom djetetu od drugih vršnjaka u školi, starici koja prosi u Jurišićevoj, izbjeglicama koji bježe iz ratom opustošene Sirije, prijateljici koja nam je skuhala i ponudila neveganski obrok jer nije znala da postoji nešto drukčije, etičnije i bolje.
Veganstvo možemo usporediti i sa zlatnim pravilom koje nas poziva i savjetuje da sve što želimo da drugi čine nama, činimo i mi njima. Uistinu, kao da je sve mudrost svijeta utkana u ovom jednom jedinom pravilu, u ovih nekoliko rečenica koje odišu empatijom, suosjećanjem, nesebičnošću i ljubavi. Stoga ako se još uvijek pitate tko su vegani, možda je najbolje da se ogledate oko sebe – po njihovim djelima ćete ih prepoznati.
Što se pak mene osobno tiče, nemojte me pitati jesam li vegan i kad sam to postao. Ne držim da je toliko bitno nositi etiketu. Bit će trenutaka kad ću u vlastitoj empatiji, suosjećanju, toleranciji i stremljenju k boljem čovjeku posrnuti i pasti. Ne jednom, već više puta. No opet ću se dignuti i otresti prašinu s koljena i obrisati krvave laktove, te krenuti dalje u svojem nastajanju. Bitno je ne odustati. Jer kako je John Donne rekao, “Budi nešto više od čovjeka, jer ćeš u protivnom postati manji od mrava”.
(Preneseno s Veganopolisa uz dopuštenje)
