Što jedu ljudi koji ne jedu meso? Teško pitanje, za neke možda i zastrašujuće. Hoću li se uspjeti najesti? Hoće li biti ukusno? Hoću li pojesti dovoljno proteina? Hoću li umrijeti? Odgovori su redom da, da, da i da, ne znamo kada niti od čega, ali definitivno ne od toga što ste pojeli obrok bez mesa.
Današnja sveprisutnost jeftinog mesa u trgovinama je izvanredno stanje nezabilježeno u ljudskoj povijesti. Danas se životinje za meso uzgajaju na industrijskim farmama izvanredno optimiziranim postupcima – riječ je o milijardama i milijardama jedinki koje se kolju svake godine kako bi zadovoljile potrebu tržišta za mesom. Ali to nije uvijek bilo tako – meso je bilo skupo i rijetko. Oni koji se sjećaju života prije samo tridesetak godina znaju kako je to bilo – a razlog nije bio u svemu oskudan socijalizam, nego činjenica da je industrija bila puno nerazvijenija.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća je kupovina mesa bila toliko rijedak događaj, da je Pavao Pavličić napisao scenarij, a Zoran Tadić 1986. režirao film “San o ruži”. Ruža iz naslova nije cvijet, nego teleći odrezak, o kojem Valent (Rade Šerbedžija), radnik iz noćne smjene, sanja da ga priušti svojoj obitelji. Ta je situacija bila toliko obična i očekivana, da komunistički cenzori nisu ni trepnuli, i film je financiran državnim novcem.
Dakle, što uopće jedu ti ljudi koji danas ne jedu meso? Neki troše jako puno novca na skupocjene egzotične sastojke, superhranu i uvozne nadomjestke za razne životinjske proizvode. Drugi se hrane jako nezdravo – uglavnom tjesteninom, kruhom i najjefitnijom sojom. Ali većina uglavnom jede ono što su jeli ljudi iz vremena kad je odrezak bio nedosanjani san: sezonsko povrće, grah, voće. Nije to loša prehrana – kad je voće i povrće u sezoni, onda je najjeftinije i najukusnije. Grah i druge mahunarke su jako zdravi, prepuni proteina, složenih ugljikohidrata. Zimi nas lisnato zeleno povrće drži zdravima, opskrbljuje nas vitaminom C, kalcijem, vlaknima. Ljeti nas hrane zreli plodovi – rajčice, paprike, breskve, lubenice… Neki od nas to rade već desetljećima, i još su živi, pa čak i zdravi.
Preko vikenda sam ugostio obitelj svejeda. Jednog od njih se sjećam od prije deset godina kao nekoga tko je jeo samo kombinaciju mesa, pečenog ili pohanog, i krumpira. Danas češće ne jede meso nego što ga jede. Malo mu se s godinama promijenio ukus, malo je odustao od kupovine prerađene hrane zbog slučaja alergije u obitelji, malo ga je ohrabrilo to koliko se od biljne prehrane osjeća dobro i zdravo. Cijeli vikend smo jeli samo vegansku hranu, i nitko nije bio gladan niti nezadovoljan. Osjećam se zahvalno što su kušali moje specijalitete, kao i stoga što nisu niti pokušali sugerirati da bi kod mene pripremali meso za sebe.
Istodobno, moji gosti ne razmišljaju o tome da potpuno prestanu jesti meso, i ja to poštujem. To je njihov život i njihova odluka. Ja mogu samo utjecati na njih primjerom. Skloniji sam takvom razmišljanju nego “ili si s nama, ili protiv nas” pristupu koji osobito vole mlađi vegani. Draže mi je takvo razmišljanje i jer znam da u ovoj generaciji ne možemo uvjeriti stotine tisuća ljudi u ovoj državi u to da postanu vegani. Ali ih možemo uvjeriti u to da će se bolje osjećati, da će biti zdraviji i da će manje štetiti okolišu ako dio prehrane zamijene čistim biljnim sastojcima. Ako ih dobro upoznamo s time što jedu vegani, ti čudni ljudi koji ne jedu meso, imamo izgleda da ih pridobijemo barem na jedan dan u tjednu. Iz tog razloga postoji i ovaj portal.