Idemo kroz naše dane osuđujući naša iskustva, druge ljude, sebe: ovo je dobro, ovo je loše. Ako nam ide dobro, većina stvari će biti dobra, ali i više nego smo toga svjesni, odbijamo neka iskustva, saznanja o drugima, o sebi.
Lajkamo komentare na Facebooku ili stranice na internetu. Ocjenjujemo filmove palcem gore ili palcem dolje, iskustva u restoranima, pjesme. To je usađeno u naš misaoni proces.
Kako bi bilo riješiti se tog presuđivanja svemu kao dobrom ili lošem?
Kako bi bilo jednostavno nešto iskusiti, bez osude?
Pokušajte sada: sjedite ovdje u trenutku, i nemojte misliti ni o dobrom, ni o lošem – samo promotrite senzacije u trenutku. Nemojte misliti o njima, samo ih iskusite.
Te senzacije su pojave u svijetu, događaju se bez dobre ili loše namjere. Ne događaju se “nama” niti su tu zbog “nas”. Jednostavno se događaju, a mi nismo centar svemira.
Primijetio sam da, kad iskusim ljutnju, frustraciju, razočaranje, ustvari osuđujem svoja iskustva (i druge, i sebe) ovisno o tome jesu li to iskustva koja želim, jesu li dobra za mene ili nisu. Ali zašto sam ja u središtu svemira? Što je s drugima? Što s ostatkom svemira? Ako odbacim svoju usredotočenost na samog sebe, više nemam razloga biti frustriran. Iskustva se jednostavno događaju, i nemaju ništa sa mnom. Nisu dobra niti loša, jednostavno se događaju.
Jasno mi je da ne možemo to uvijek – ljudi smo. Osuđivanje je dio našeg života. I to je u redu. Predlažem samo da s vremena na vrijeme odbacite osuđivanje i jednostavno iskusite. Vidite kako je to. I neka vam to bude OK.
