SHARE

Kad je prošla godina završavala, a bila je poprilična uzbudljiva za mene, dobila sam predosjećaj da će ona koja slijedi biti nešto teža. Ne loša, samo naporna. I iako još uvijek nije gotova, mogu reći da je ova takva i bila- fizički, mentalno i emocionalno. Diplomirala sam, i to dva puta, ostala u gradu u kojem nisam mislila da ću ostati, promijenila boju kosu koju nisam mislila da ću ikad mijenjati, dopustila si da volim. I dok se može činiti da se te promjene ne mogu svrstati u isti koš, čak i one naizgled banalne mogu se čitati na nekoj dubljoj razini. Kao što mi je jedna mamima prijateljica rekla- trebat će neko vrijeme da se stvari vrate u balans, da se tijelo i glava oporave od dugotrajnog perioda iscrpljivanja u kojem sam, moram reći poprilično uživala. Kao što je moja kosa odlučila reći dosta bojanju, iscrpljena od svih tretmana i snimanja, tako je i ostatak mog organizma rekao da je vrijeme da stanemo. Upozorio me svemir na to simbolično- par tjedana prije negoli sam trebala otići na more, kad su završile sve moje obveze, pala sam, trčeći. Pad srećom nije ostavio dugotrajne posljedice, ali je poruka bila jasna, bio je to nagovještaj razdoblja velikih promjena koje kad tad neminovno moraju uslijediti i koje su često popraćene kaosom.

Svake godine pišem jedan novogodišnji tekst u kojem, najčešće kroz razgovor sa sugovornicima donosim savjete za narednu godinu. Ne zbog toga jer vjerujem u magičnost prvog dana nove godine, već zbog toga što mislim da je završetak jedne dobar motiv da se sagleda period koji je bio iza nas i da se iz njega izvuku neke lekcije koje bi nam inače mogle pobjeći – a svemir nam ih često zna ponavljati sve dok ih ne naučimo. S obzirom na to da sam ovoga puta zbiljski zastala nad krajem jednog velikog perioda svog života i odlučila se suočiti sa svime onime pored čega sam možda marginalno prolazila na tom svom trkačkom putu, odlučila sam s vama podijeliti što sam naučila ove godine. Moja saznanja nisu ništa posebno zanimljivija od nečijih drugih, ali sam čvrstog mišljenja da su autentična iskustva vrijedna dijeljenja. A takvih je nažalost često premalo, jer nije lako otvoreno govoriti o onome što nije sjajno. Cilj je dakle samo jedan- kao što su meni pomogle u otkrivanju sebe i zakonitosti svemira priče koje smo ove godine obradili, a bilo ih je mnogo divnih, možda će nekome i ova moja otvoriti neki novi prozor. Ponajviše se to odnosi na mogu generaciju, mlade ljude u ovoj zemlji koji se svi u nekom trenutku nađu u egzistencijalnoj krizi i periodu punom propitkivanja.

Prijelazna razdoblja ne mogu se izbjeći – to trebate dati do znanja sebi i ljudima oko vas

Bez obzira gdje se nalazili, svaki život uključuje nekoliko većih tranzicijskih trenutaka i puno malih. Prelazak iz vrtića u školu, završetak akademskog obrazovanja i početak ulaska u radni svijet, partnerski život, trudnoću i razne druge situacije. Prije nego se prijeđe iz jedne sfere u drugu, postoji taj jedan često kaotičan period između kada više ne vrijede stara pravila i nisu prisutne nekadašnje konstante, a još na snagu nisu stupile nove. Niste niti tu ni tamo.  Možda znate što želite, a možda, poput mene, nemate jasnu viziju kakve konstante želite, možete i morate podnijeti ili stvoriti. Završili ste fakultet i tražite posao, ali niste sigurno što točno želite i možete raditi. Čekate rješenja natječaja koja često kasne. Takve situacije znaju potaknuti u nama osjećaj tjeskobe i anksioznosti, straha i izgubljenosti. Od nas se očekuje da imamo odgovore na pitanja, a ponekad ih jednostavno ne možemo dati. Jer da ih pronađemo potrebno je vrijeme i upravo taj period prijelaznih razdoblja u kojima vlada kaos. I taj kaos, iz kojeg je sve i nastalo, treba prihvatiti kao sastavni dio života. Odgovori će se pojaviti, ali ih ne možemo dobiti na silu. Umjesto da bježimo od tog kaosa i objašnjavamo sebi i drugima kako točno znamo gdje smo i idemo, čak i kada nemamo pojma, bolje je zastati, prihvatiti trenutnu situaciju i unutar tog tornada pronaći središte mira. Dati si vrijeme da se upoznamo i ponovno sastavimo. Napisati na komad papira kako se trenutno osjećamo, što nas brine i vidjeti gdje se nalazimo sami sa sobom. Ponovno ispisati svoje prioritete. Možda su se promijenili, jer da, i to se događa.

Prirodno je osjećati sve emocije, pa tako i strah

Veliki broj ljudi živi svoj život po nekoj zacrtanoj liniji bez puno propitkivanja, bez puno razlikovnih ambicija i želja ili nedovoljno snage da se izbori za iste. Neki pak osjećaju da žele nešto drugačije, da nisu ondje gdje bi trebali biti, ali ne znaju točno gdje bi i kada trebali krenuti. Ima li zapravo razlike među tipovima života koji se mogu voditi i koliko je moguće ostvariti ono što mislimo da će nas učiniti sretnima i ispunjenima?

Odgovor na to pitanje nažalost se ne može dobiti bez da se nešto pokuša. Značilo to otvoriti svoje srce i um nekome tko će nas u budućnosti možda povrijediti ili spakirati se i otići u nepoznato u potrazi za tim nečim. Prirodno je osjećati sve emocije, pa tako i strah. On postoji s razlogom i čini nas ljudima, kao i sve ostale emocije. Strah od nepoznatog, od gubitka kontrole, od boli, strah od nesigurnosti i promjena, sve je to ljudski, nema u njemu ništa sporno. On je tu da nas upozori na nešto i ne treba ga potiskivati, kao ni bilo koju drugu emociju već se s njima treba uhvatiti u koštac. Treba ga pretresti i vidjeti zašto je tu. I treba li nas zbilja spriječiti da učinimo to nešto što osjećamo da trebamo, čak i ako to nešto odudara od vizije nas koju smo imali prije.

“U mraku katkad nikne divan cvijet”*

Jedna od stvari koje me dubinski pogađaju jest količina nesretnih i nezadovoljnih ljudi koje viđam oko sebe. Ne mislim da možemo i trebamo biti sretni stalno, ali ponekad se uhvatim u pitanju je li to zbilja svugdje tako i ne postoji li neki milje u kojem bi stvari izgledale malo drugačije, a ljudi bili malo strastveniji. Oko onoga što rade, sebe, života, drugih.

Jako je lako stvoriti sivu zavjesu na prozorima kroz koje promatramo svijet. Iako to nikad za sebe ne bih pomislila ni ja, a ni ljudi koji me poznaju, u zadnje vrijeme imam osjećaj da se nalazim među četiri siva zida koji postaje sve veći i sve mi bliži, a zraka je sve manje. Nedostatak volje da se radi išta kod osobe koje je svako jutro ustajala uzbuđena za dan koji je pred njom, šokiralo me. Nisam očekivala da ću se naći u toj situaciji. Kada mi se promijenila poslovna situacija i koncept života koji sam imala za svoju blisku budućnost, ljudi oko mene nisu bili zabrinuti jer su znali da sam sposobna i da ću se snaći. U vlastite sposobnosti nisam sumnjala – ono što me dubinski prodrmalo bio je gubitak motivacije i volje za išta. Kada se figura koju sam gradila i u koju sam bila uvjerena da predstavlja mene razbila na tisuću komadića, pojavilo se pitanje moje vlastite vrijednosti što ostaje kada oduzmemo sve ono što smo smatrali da definira našu vrijednost u ovom svijetu, kada razbijemo figuru persone koju smo gradili u odnosu na van? Jesmo li cijelo vrijeme trčali za krivim stvarima i zbog toga što nismo stali i dopustili si da propitamo što je to što nam zbilja treba osjećamo tu golemu prazninu? Osjećamo se goli na pustopoljini i tu i tamo zadrhtimo kada vjetar zapuše. Ali nekako još uvijek stojimo – ponekad, kada se javi sumnja u temelje i ono što jesmo, oni se jave sami od sebe i pokažu nam da je vrijeme da ponovno gradimo jer imamo na čemu.

Jedna od priča koju smo radili ove godine posebno je utjecala na mene, zapravo, došla je u pravom trenutku: ona o životnom putu J. K. Rowling, potpunom rasulu u kojem se našla i putu ponovne izgradnje svoje osobe. Ta mi je priča otvorila nekoliko važnih stvari koje su mi pomogle da se snađem u vlastitom kaosu: da bi se ponovno gradilo, prvo treba srušiti ono što je bilo prije, i drugo, grčevito bježati od svojih strahova nikada neće dovesti do realizacije tebe kakva možeš i želiš biti. To znači da naša životna putanja ne može biti samo ravno prema gore, kako je Jay Gatsby iz F. Scott Fitzeraldovog romana to zamislio da bude. I ja sam sad u nekim nizinskim predjelima te prije svega valovite krivulje. Borim se sa sobom, a negdje su, između upitnika i strahova, pogubljene i moje želje, one nekadašnje, dubinske u kombinaciji s nekim novootkrivenim. Trebalo je maknuti sve nepotrebno i površno da bi one mogle iznjedriti vani i da bi se stvorio prostor za nove stvari.

Raspad sistema otvara mogućnost da skrojite život po svojoj mjeri

Kada se slomimo, a svima nam se to u nekom trenutku života dogodi, zapravo i više nego jednom, imamo dvije opcije. Možemo krenuti sakupljati komadiće i raditi na sastavljanju nas kakvi smo bili prije toga ili krenuti u slaganje jedne sasvim nove kombinacije. Prva je opcija sigurnija jer imamo jasne upute kuda se i kako kretati. Istovremeno je vrlo riskantna jer znači da smo odlučili ostati na istoj stepenici našeg puta na kojoj smo bili prije. A svemir nas je s razlogom prodrmao i ako smo se slomili znači da nešto trebamo izmijeniti kako bismo bili spremni i sposobni za ono što nas očekuje dalje. Jer dalje moramo ići. Inače nema napretka, na bilo kojoj razini. Čak i ako karijerno rastete, to ne znači da rastete i razvijate se kao cjelovite osobe ako uporno negirate rad na ostalim dijelovima sebe. Jedan dio vas  tako može biti iznimno razvijen, a drugi zakržljao. Ako se ne suočite sa svakim aspektom sebe, nikad nećete znati što to znači stajati na vlastitim nogama niti imati onaj siguran pogled osobe koja zna svoje slabosti, kao i svoju snagu. Nećete znati koja osoba možete biti ako ne poradite na sebi i dopustite si razvoj u svim smjerovima. Takvima život može puno toga pružiti, i to u svim dimenzijama.

Dom i život čine – ljudi

Uvijek sam smatrala da su prijatelji bitni i to svakom godinom sve više. U ovoj sam svojoj kaotičnoj stanci, u kojoj sam se malo više posvetila svom osobnom životu, shvatila koliko su mi zapravo neizmjerno važni. Ne mislim tu na onih četiristo na Facebooku, neke od kojih nikad niste ni upoznali, nego na onih par koje možete izbrojati na prste jedne ruke, koji su s vama, pored vas i za vas u svim razdobljima vašeg života. Koji vam daju potporu kad je trebate, ali vam ne zamagljuju oči pred istinom – oni koji vas podsjećuju na snagu u vama kad zaboravite da je imate i daju vam ruku kad je trebate da znate da niste sami. Onda kad vadite krv pa se kao malo dijete bojite igle i onda kad ste se toliko duboko pali da niste sigurni kako ćete se uopće ustati. Oni s kojima se obožavate smijati i za koje ćete rado nešto skuhati, čak i kada vam to nije najdraža aktivnost, oni s kojima se ponekad u raspravi nećete složiti, ali ćete poštovati njihovo mišljenje. Čak je i meni, koja pišem otkad sam naučila kako, nemoguće pronaći adekvatne riječi i rečenične konstrukcije adekvatne da opišem značaj pravog prijateljstva i koliko sam zahvalna svemiru na onome što u tom smislu imam.

Period odvojenosti od njih pomogao mi je da shvatim kako nije posao niti dinamika ni adrenalin gradskog života ono što mi najviše nedostaje i što mi je samim time od presudne važnosti. To su ljudi, moji ljudi koji čine moj život, moj svijet i moj dom. Ne zbog onoga što mi mogu dati kad mi treba, nego što svojim postojanjem i svojim osmijehom čine moj život životnijim, jer me njihova sreća ispunjava i više od vlastite. Zato što mi je ono što im mogu dati važnije od onoga što mogu dobiti zauzvrat. A dobivam zbilja mnogo.

Ravnoteža je glavni zakon svemira

Nije oduvijek bilo tako – u ranim sam danima svog života i školovanja trpjela puno psihičkog i fizičkog nasilja od svojih vršnjaka. Na to nitko nije imun i dobro znate koliko ta iskustva utječu na vas i oblikuju vas više nego što biste voljeli priznati. Rane traume ostaju, ali nisu jedino što ćete dobiti. Sve se u nekom trenutku mora dovesti u ravnotežu. To je princip u koji istinski i dubinski vjerujem – ono što daš, to ćeš i dobiti nazad. Znači to da ćete nekad morati dati nešto od sebe prije negoli što su vaše potrebe zadovoljene. Ne morati, imati priliku. Ukazat će vam se one na brojnim svakodnevnim stanicama vašeg puta, a vi ćete sami donijeti odluku hoćete li ih iskoristiti ili ne, hoćete li ih uopće prepoznati. Usputan osmijeh umjesto namrgođenog pogleda čak i kada vam se tlo pod nogama ruši, pridržati vrata čovjeku koji iza vas izlazi iz trajekta, dati dvije kune na blagajni osobi kojoj nedostaju da podmiri račun, otići s kolegom na piće jer znate da mu treba razgovor, iako padate s nogu. Nazvati člana obitelji kojeg dugo niste čuli – jedan običan iskreni „kako si“, zagrljaj koji ćete dati i osmijeh koji ćete izazvati. Dati nešto od sebe, neku energiju koju znate da ste u stanju dati, iako vam baš u tom trenutku nedostaje isto to ili nešto drugo. Čak i kada vas srce boli, kad vam netko nedostaje ili ne daje ono što treba. Kad nemate ono što vam treba, kad sumnjate u to hoćete li ikad doći do tog nečega ili nekoga – dajte najbolje od sebe što možete dati. Naravno da nekad jednostavno nećete moći, ali osvijestite da imate mogućnost djelovati na druge, pa tako i na sebe. Svemir će – to je ono u što ja vjerujem i što sam dosada iskusila – vam sve vratiti. Svaku suzu i svaki osmijeh. Ne možemo pobjeći od padova, boli i osjećaja gubitka. Sve je to sastavni dio života. Kao što noć slijedi dan, kao što proljeće dolazi nakon zime na isti način funkcionira sve oko nas, pa i mi sami. Kao ljudi, sposobni smo osjećati i voljeti. Iako to ponekad zaboravimo, važno se je prisjetiti onoga što nas, u konačnici, najviše čini ljudima i, nemojte se smijati jer znate da je istina – živima.

U tom tonu, želim vam sretnu i plodnu, na svim područjima, novu godinu. Čak i ako neće biti najbolja ikad, nešto će vam važno, sasvim sigurno donijeti.

*Stih iz pjesme Josipe Lisac, O jednoj mladosti.

Ostavi odgovor