SHARE

Marina Zrnić piše blog Figgy Piggy i autorica je knjige “Hvala, danas ne kuham”. Ovaj tekst izvorno je objavljen na njenom blogu.


 

Znate kad čitate neke mudre knjige, članke, blogove i savjete te svi ispadaju super pametni i stabilni kao da im je u životu najbolje na svijetu? Ili kad vidite neke nabrijane facebook objave… pogodite što? To uopće nije tako. Naučila sam i to.

Pišem vam o mnogim stvarima koje i sama proživljavam (najbolje mi je pisati o tome dok proces traje jer dobijete pravi uvid u problematiku lol) no dosta je toga na razini uma. Sposobni smo napisati najinspirativniji post zahvaljujući razumijevanju našeg uma, no nakon toga se uhvatimo da inteligencija tijela, ono što je u podsvijesti, ne slijedi uvijek te mudre uvide koje smo dobili umom. Zato um možemo baciti u smeće i zato se nemojte nikada zanositi ljudskim riječima. Riječi su jedno, osoba je drugo. Uzmite inspirativne riječi, nemojte se zamarati usporedbama. Ne morate/moramo se osjećati tužno jer mi još nismo na „toj razini“ jer vjerujte mi, ni ti ljudi, barem njih 80% nisu na toj razini o kojoj pišu.

Nego, što mi se dogodilo? Ovo ljeto je došla na red lekcija o (ne)vezivanju.

Naime, odlučila sam da bez mora i smokava ne mogu živjeti i tako sam se tvrdoglavo uhvatila toga kao da mi život o tome ovisi, a ono svemirko meni lupa kontru. Što ja više grizem i očajavam, tako on meni otkazuje svaki dogovor za more. I napokon, kada sam malo popustila što se dogodilo nakon jednog inspirativnog razgovora (koji nije imao veze s morem, ni bilo čime, ali mi je skrenuo um i osjećaje na veselije staze) realizirao se taj dugo iščekivani odlazak na more. Dođem ja na more, ono jedva čekam smokve i sve to, opa ja na prvu smokvu kad ono bam, totalno neki drugi osjećaji… Prošle godine sam ‘voljela’ smokvu, ali to je tada bila neka sebična ‘ljubav’ i iako sam puno toga shvatila zahvaljujući toj ‘ljubavi’, moja podsvijest je ostala na starom načinu djelovanja. Sada je napokon sve počelo sjedati. Znala sam i onda da jedem više nego mi je potrebno, ali nisam mogla stati (posljedice restrikcija). Najela bih se, i kad bih prolazila pored neke super zrele prekrasne smokve, morala sam stati i pojesti još. To je bilo tako, i to mi je bilo potrebno. Nisam mogla drugačije. Da sam se forsirala da se zaustavim i kontroliram prebacila bih se u restriktivni model. Sada, dođem, pojedem si koliko mi je dovoljno i mogu proći pored najljepše smokve na svijetu, poslati joj pusicu, zahvaliti i nasmijati se njoj i životu. I super je osjećaj. Oslobađajući.

Čak mi se nisu ni jele smokve svaki dan i nisam ih više jela za oba dnevna obroka. Znam da su tu i da ih ima puno, ali mi više nisu toliko potrebne. Sad smokvu mogu voljeti na jedan novi način. Mogu ju voljeti i kad je nema, i kada znam da sam u Zagrebu, a ona daje plod negdje na moru. Mogu ju voljeti i kada svi postaju slike prekrasnih smokava po fejsu, a ja znam da ne mogu do njih tog trenutka. Pojest ću ono što imam. Čak više ne uživam u njima na onaj način kao prije. Jedem ju, ali sa određenim osjećajem slobode. Nevjerojatno kako se percepcija iste stvari može promijeniti u kratkom vremenu. Ona je ostala ista, samo sam se ja promijenila. I što je najbolje, promjena je došla sama od sebe, bez ikakve namjere ili forsiranja. Upravo obrnuto; onda kada sam sve pustila i usmjerila fokus na nešto drugo. Svima nam je teško pustiti, znam. Mislimo da možemo kontrolirati sebe, situacije i ishode, ali ne možemo. Možemo pokušati i često će završiti drugačije nego bismo to željeli.

Idem za koji dan opet na more i veselim se smokvi, drugačije nego prije. Draga moja smokvo, koliko si mi pomogla samo što si tu gdje jesi i što si takva kakva jesi. Nisi morala ništa napraviti. Niti si mogla. Sve je na kraju do mene i mog pridavanja „magičnih moći“ stvarima i bićima oko sebe ili u sebi. Na kraju, sve je samo do nas. Postojimo samo mi i naša percepcija svijeta. Sve je kakvo je, a mi to sve kategoriziramo, imenujemo, dajemo mu moć ili mu oduzimamo moć.

Mislim da vam je jasno zašto je ovaj uvod bitan u postu o ovisnosti o hrani, no prije nego nastavim, opet vam se moram svima zahvaliti što mi se javljate i pišete. Još uvijek ne vjerujem da ove moje ‘ispovijesti’ mogu potaknuti takve promjene kod ljudi i dati im motivaciju. Nakon toga budem i ja motiviranija da nastavim pisati jer ne postoji veća sreća nego kad vam se netko javi i kaže vam da ste mu puno pomogli na putu da postane bolja osoba.

Čudan je taj naš odnos s hranom… kad sam bila mala hrana mi nije ništa značila, došla bih i pojela, i otrčala van. Nisam pretjerano uživala u njoj. Kad sam bila mala beba nisam ni htjela jesti. Uvijek sam bila “k’o štapić”. Kad razmišljam o svom odnosu prema hrani, o nekom uživanju u hrani pada mi na pamet samo to da mi je meso bilo grozno, pogotovo masni dijelovi haha, mlijeko isto (pogotovo ona kožica koja se stvori na kuhanom mlijeku brrrrr), saft i tijesto isto, kao i granatir, paprikaš, juha od nekog mesa i u biti većina toga što smo jeli doma. Trešnje su mi bile super jer se popneš na drvo pa jedeš, pa lubenica, kruške, ribizli koje smo krali kod susjeda, jabuka koju bi ubrali u trku dok smo se igrali, ali se ne sjećam da sam osjećala tu potrebu za hranom koja je došla kasnije. U srednjoj školi isto tako nisam imala neko naročito mišljenje o hrani i nije postojala neka hrana u kojoj bih posebno uživala. Dobro palačinke su bile kul, krpice s kupusom, francuska, gibanica s kupusom, popečci od tikvica i to… no nije postojala ovisnost. Onda sam krenula na fax i napokon mogla jesti bezmesnu hranu. Ali, hranila sam se u menzi i pekarama: najgora vegetarijanska hrana; manje sam se kretala i dobila sam koju kilu. Jela sam tu hranu u menzi i nikako se nisam mogla zasititi; osjećala bih se puno, ali u isto vrijeme sam bila gladna; pa bih roknula dva menija bez problema. Ni tada hrana nije bila ovisnost unatoč tome. Tada sam krenula na dijetu. Osim što mi ta hrana nikako nije odgovarala i što sam se osjećala loše od nje da ju ni fizički nisam mogla podnijeti, i u psihi su se počele neke stvari zakuhavati. Postala sam si debelo krme koje ne zaslužuje… pa ništa… ni jesti, ni živjeti. I tu je nastao kuršlus. Počela sam si zabranjivati sve što bi me moglo udebljati; počela sam raditi ono čemu sam se smijala u srednjoj školi: brojati kalorije. Manično. Jela sam od 600 do 1000 kalorija dnevno i stalno sam bila gladna. Sanjala sam hranu. No ona je postala takva prijetnja i takav tabu da me bilo strah išta pojesti. Jednom sam prilikom dobila od prijatelja malu RitterSport ili kak se već zove, čokoladicu i umjesto da je bacim, što mi je prvo palo na pamet, odlučila sam pojesti jednu kockicu…i onda se zvijer probudila i ni pet ni šest, ode cijela čokoladica zamislite vi to, big deal… ali krivnja i gađenje poslije toga… skoro sam otišla povratiti, ali jedina stvar koja me sprečavala u tome (u bilo kojoj prilici) je strah od povraćanja koji sam uvijek imala, ali zato sam si zadala kaznu da sljedeći dan smijem pojesti samo 400 kalorija. Tako sam vam se ja mučila jedno godinu dana dok nisam vidjela da je vrag odnio šalu i da imam čudne trnce u nogama, fantomske ‘paučine’ po licu, mega umor i slične stvari. A i imala sam 43kg na mojih 164cm. Uz sve to sve manje hrane mi je odgovaralo pa sam počela jesti samo biljnu hranu. Što je dobro. Problem je bio što sam jela premalo i opet bila stalno gladna. Čak ni ta glad nije bila najveći problem već zabrana i krivnja kao i sve emocije koje su proizlazile iz toga i iz dubinskog prvotnog straha od odbijanja i napuštanja iz čega je i nastao moj poremećaj u prehrani.

Tada je počela priča sa sirovom hranom. Da nije bilo sirove hrane možda bih i prdnula na rosu, tko zna (prdnuti na rosu znači umrijeti, ne znam odakle nam ta fraza). Počela sam slobodnije jesti. Kad se sjetim kako sam samo bila gladna. Strah od hrane je polako počeo nestajati. Nekako je sve bilo prirodno i lijepo. Kile su se počele vraćati i osjećala sam se puno bolje. Ali, znate li kako to izgleda kada pustite bijesnog psa s lanca? Kada nekome nešto zabranjujete pa onda dobije priliku da to napravi? Moja jedina misao sljedeće tri godine je bila hrana. Samo sam se tome veselila; probudila bih se ujutro i znala da smijem jesti i jedva sam čekala da dođe vrijeme doručka da mogu uživati u svim tim okusima, ne razmišljati o kalorijama i osjetiti pun želudac. Često i prepun. Nisam mogla drugačije. Hrana mi je postala neko novo utočište, neka vrsta ljubavi i uživanja. Postala sam ovisna: zaboravila sam na sve drugo, samo je hrana postojala. Moje drago voće, moja divna smokva. Valjda sam uz voće počela vezati neku slobodu, sreću, blagostanje, što god. Međutim, u tijelu je ostao onaj malo glasić koji govori da ne smijem jesti, da sam debelo krme i svako malo bi me pikao dok u isto vrijeme ja nisam mogla prestati jesti. Možete zamisliti tu borbu. Naravno, hrana je tu samo medij; nisam imala probleme s hranom već sa odnosom prema sebi i odnosom drugih prema meni. Djeca/ljudi očekuju odobravanje i ljubav no kada dobiju samo visoka očekivanja i uvjetovanja te dvije petice i jedna četvorka budu dočekane s rečenicom: “kako si mogla dobiti četvorku?”, a petica “zašto nisi dobila pet plus?”, počnu misliti da nisu dovoljno dobri. To se ponavlja kroz život i izraste u takvo čudovište da vas može doslovno ubiti. Ljudski um je zajebana stvar. Ovdje ne krivim svoje roditelje, nego je to jednostavno tako jer ljudi ne znaju drugačije. Govorim to zbog budućih roditelja.

Ponovno se prisjetiti kako voljeti sebe nije lako u svijetu koji stalno nameće ideale. Moja težnja za savršenstvom me i dovela u situaciju u kojoj sam proglašena anoreksičnom , a bogami nije je se lako riješiti. Vjerujem da javno iznošenje prljavog veša sigurno ne pomaže na putu do “savršenstva”, hahaha pa mi je to totalno kul.

Moja doktorica bi govorila otkad znam za sebe: sve je to na psihičkoj razini. I zaista je.

Tijelo se jako troši kada se suočava s intenzivnim emocijama. Tijelo troši puno energije i kada probavlja hranu. Kada se nalazimo u nekoj veoma emocionalno zahtjevnoj situaciji, izgubit ćemo apetit jer tijelo treba energiju da bi se nosilo s emocijama. Nije lako nositi se s emocijama, pa ako na njih dodamo cijeli protvan krempite, tijelo će morati probavljati krempitu, a emocije će ostati po strani. Zeznuta je to stvar kada jedete i osjećate se loše što ste jeli pa onda jedete još da se ne biste osjećali loše. Ovisnost o hrani proizlazi samo i jedino iz emocionalne patnje, iz straha, nespremnosti i nesposobnosti da se suočimo s emocijama. Može se pojaviti u razliočitim oblicima i veličinama, ali dokle god ne počnemo voljeti i cijeniti sebe, ovisnost će se nastaviti i nećemo moći voljeti i cijeniti sebe. Začarani krug. Dokle god živimo samo u materijalnom svijetu, ovisnost će biti tu.

Nakon komentara na video o meni na 24 sata sam još jednom shvatila koliko su ljudi ovisni o hrani. Iako nisam nikoga osudila niti ikako nametnula svoj način prehrane gledateljima, dobra većina se osjetila napadnuto i uvrijeđeno.  Iako to tako ne izgleda među “normalnim” iliti običnim ljudima, svi se poistovjećuju sa svojom prehranom. Kad im spomeneš išta u vezi njihove prehrane, brate mili, kao da si im cijelu obitelj pobio. Pa kada vam drugi puta kažu da ste kao sirovi vegani opsjednuti hranom, ne brinite, i drugi su. Što je najbolje, većina se ne bi odrekla svog “mesa” ni za živu glavu. Doslovno. Imam jednog takvog u obitelji: rekao je da će radije umrijeti i jesti što želi nego tu pasti neku travu. Hrana mu je toliko važna da je se ne bi odrekao ni pod cijenu života. Ako ikad vidim da moja prehrana ne funkcionira, ma bacit ću sve neka ju voda nosi i tražiti neko drugo rješenje, umjesto očajnički se držati za neki način prehrane kao da je to jedino na svijetu. Ionako ne postoji savršena ili najzdravija prehrana, postojite vi, sada, i ono što je vama potrebno ili dostupno te način na koji ćete doživjeti svoju situaciju.

Vrijeme je da počnemo razrješavati sve te nakupljene emocije u nama. Vrijeme je da prestanemo mrziti sebe. Tako ga uzimamo zdravo za gotovo da zaboravljamo koliko je naše tijelo ustvari čudesno. Toliko smo ovisni o njemu da zaboravljamo da mi nismo samo tijelo. Toliko smo uvjetovani tuđim reakcijama i osudama da zaboravljamo da nas nitko ne može osuđivati. Sve tuđe reakcije su odraz njihovog vlastitog odnosa prema sebi. Na kraju, svi su ionako fokusirani samo na sebe pa čak i u odnosu prema drugima. Savršenstvo kojem mi težimo je ljudska izmišljotina utemeljena na iluzijama. To savršenstvo nije trajno, ono se mijenja kroz povijest i kroz kulturu. Ispod tone civilizacijskih naslaga svi smo savršeni. Znam to.

Kako se riješiti ovisnosti o hrani? Ne pokušavajući. Osvijestite svaku svoju radnju i budite prisutni. To će vam svi reći. Meditacija. Bivanje u trenutku. Prepuštanje i dopuštanje. To je jedina istina. Jednostavna, a tako teška za postići.

Ostavi odgovor