SHARE

Sigurno ste čuli priče o tome kako djeca danas ne idu više vani u prirodu, kako su stalno izloženi ekranima, i više ne znaju kako izgleda drveće i miriše cvijeće. Ekrani uistinu jesu posvuda, i jednako privlače i odrasle, kao i djecu. A i sve je manje divljih površina koje bi mogli istraživati. A ako divljina i postoji u blizini, zabrinuti roditelji priječe djecu da idu u “opasne zone”, i tako ih još više odvajaju od prirode.

Istodobno, postajemo sve svjesniji problema u okolišu koji postaju sve veća prijetnja ekološkom balansu na Zemlji. Brine nas smanjenje prašuma, nestanak brojnih biljnih i životinjskih vrsta. Očito je da će naša djeca preuzeti ovaj krhki planet. Želimo da brinu za divljinu. Potrebno je da brinu. Ali ipak, dječji pristup prirodi se ssmanjuje.

Dobra vijest je to što djeca razvijaju moralni kodeks – nazovimo ga “prirodni imperativ” – koji pokazuje dječju zabrinutost za očuvanje i zaštitu prirodnih staništa, i za ostale ekološke probleme. Istraživanje je pokazalo da takav kodeks postoji kod djece koja žive i u gradovima i na selu, bilo da dolaze iz razvijenih zemalja ili siromašnih. Čak i jako mala djeca, u vrtiću, cijene prirodu, brinu za dobrobit životinja, i žele zaštititi okoliš.

Primjerice, studije koje je proveo prof. Peter Kahn Jr na Sveučilištu u Washingtonu, pokazale su da preko 90% djece u dobi od 7 i 10 godina smatraju da je važno zaštiti prirodna staništa i život u njima. A kad su ih pitali zašto je to bitno, djeca su pokazala da razmišljaju razborito. Mnoga djeca su argumentirala “biocentrično“, pridajući prirodi moralni značaj odvojen od ljudskoga. Primjer ovakve izjave:”Loše je da vrste odumiru, jer su životinje živa bića, i zaslužuju živjeti”. Kahn je otkrio i drugi tip promišljanja, koje je nazvao “antropocentričnim“. I ovo razmišljanje vrednuje zaštitu okoliša, ali isključivo zbog dobrobiti čovjeka. Primjer ovakve izjave: “Zagađenje vode je loše, jer onda ta voda nije sigurna za piće ljudima.”

Kahn je pronašao oba tipa razmišljanja među djecom koju je ispitivao o ekološkim problemima, primjerice o izumiranju vrsta. Ipak, antropocentrično je razmišljanje bilo češće među sedmogodišnjacima nego među starijom djecom. Izgleda da od desete godine djeca sve više pokazuju da im je stalo do prirode zbog nje same. Važno je naglasiti da oba razmišljanja podržavaju zaštitu okoliša. Biocentrično je ipak, ekološki radikalnije. Djeca (i odrasli) koja razmišljaju biocentrično, smatraju da je, čak i ako ljudi nemaju koristi od određenih aspekata zaštite prirode (pa čak i ako to ljudima stvara određeni trošak), važno brinuti se za prirodu. Ovo je osnova za takozvani “prirodni imperativ”.

Sad znamo da djeca nisu indiferentna prema prijetnjama okolišu. Brinu. Može li se njihova briga iskoristiti za djelovanje? Djecu treba nagraditi ako rade nešto za što će učiniti svijet boljim. Oni žele uskladiti svoje vrijednosti i djela. Škole i javni parkovi, obiteljski i školski programi za recikliranje, predmeti koji se fokusiraju na lokalnu ekologiju – sve to pruža informacije i vještine potrebne djeci.

Roditelji mogu puno učiniti kako bi povezali djecu s prirodom. Na odraslima je da traže pristupačnu divljinu. U vašem vrtu možete ostaviti pokoje stablo i grm koji će pružiti bogati ekosistem, pun biljaka i malih životinja nadohvat ruke djeci.

Odrasli mogu naučiti puno od “prirodnog imperativa” kojeg djeca pokazuju. Previše političara pokazuje indiferentnost prema prijetnjama iz okoliša, uz argumente da je zaštita okoliša skupa i štetna ekonomiji. Čak i kad određeni lobiji zagovaraju zaštitu okoliša, pozivaju se najčešće na antropocentrične razloge. Kažu da je naša dobrobit ugrožena klimatskim promjenama; i da trebamo poduzeti konkretne korake. Biocentrična ideja; da divlja staništa i životinje imaju pravo na život i mir, usprkos ljudskom utjecaju, prerijetko se spominje. Saslušajmo djecu i preuzmimo njihov imperativ za prirodu.

Ostavi odgovor